Projekt predvodi fizičar Richard A. Muller sa svojom kćeri Elizabeth, koja vodi kompaniju. Ideja je obrnuta logici dosadašnje nuklearne gradnje: umjesto desetaka metara armiranog betona iznad reaktora, beton se zamjenjuje stijenama. Buši se bušotina duboka 1,6 kilometara, puni vodom i u nju se spušta reaktor na tlakovima koji su, kako tvrde, idealni za pogon.
Reaktor ima snagu od 15 megavata električne energije, a hlađenje se oslanja na pasivnu konvekciju kroz petlju tekućine u bušotini iznad reaktora. Stotinu takvih jedinica na jednom lokalitetu dalo bi ukupno 1,5 gigavata, otprilike snagu jednog većeg bloka konvencionalne elektrane.
Odakle pet puta niža cijena
Deep Fission računa na tehnologije koje su već dokazane u drugim industrijama: reaktor s vodom pod tlakom kakav pogoni gotovo cijeli francuski nuklearni park, dubinsko bušenje kakvo koristi naftna i plinska industrija te izmjenjivače topline iz geotermalnog sektora. Kombinacija tih rješenja trebala bi smanjiti troškove za 80 posto u odnosu na klasične nuklearne elektrane.
Elizabeth Muller procjenjuje cijenu struje na pet do sedam centi po kilovatsatu, što bi bila jedna od najnižih tarifa na tržištu. Kompanija je dosad prikupila oko 122 milijuna dolara, od čega 30 milijuna ulaskom na burzu ove godine, a upravo je testirala sustav spuštanja i podizanja kapsule s reaktorom u stvarnoj veličini.
Testovi se provode u Parsonsu u Kansasu, gdje su započela bušenja triju bušotina za prikupljanje geoloških i hidroloških podataka prije bilo kakve nuklearne demonstracije. Ciljna skupina su podatkovni centri, čija potrošnja struje eksplodira s razvojem umjetne inteligencije. Deep Fission potpisao je partnerstvo s Endeavour Energy za zajednički razvoj dva gigavata nuklearne energije.
Što se prešućuje
Ono što u prezentaciji izgleda jednostavno, u praksi ostaje neprovjereno. Nadzor i održavanje reaktora na 1,6 kilometara dubine nitko dosad nije radio, a logistički izazovi nisu mali. Punjenje goriva obavljalo bi se na površini, što znači da bi se reaktor morao vaditi pri svakom ciklusu. Otvoreno je i pitanje zaštite podzemnih voda oko bušotine.
No najveće pitanje nije tehničko. Ako ovakav model doista prolazi, on ruši temelj na kojem počiva cijela nuklearna industrija — uvjerenje da sigurnost zahtijeva masivnu, skupu infrastrukturu. Deep Fission tvrdi suprotno: da je najbolji štit upravo ona stijena koja je tamo oduvijek.
Do 2029. vidjet ćemo je li ovo ozbiljan iskorak ili još jedan startup koji je dobro izračunao troškove na papiru. Ako uspije, pitanje više neće biti je li nuklearna energija skupa, nego zašto smo toliko dugo pristajali na skuplju verziju.