U Gvatemali je prvi put u zatočeništvu uzgojena populacija tropske gar ribe, vrste koja je preživjela 100 milijuna godina nepromijenjenog oblika.
U slatkovodnom kanalu okruženom mangrovama na jugu Gvatemale, stotine mladih tropskih gara — ribe torpedastog tijela i njuške nalik aligatoru, koju zbog toga zovu fosilnom ribom — puštene su u divljinu. Mlađ je uzgojena u bazenima pri Morskom konzervatorskom centru Zoološkog vrta La Aurora u Gvatemali, a potom brodom prevezena u prirodno stanište. Ovo je prvi put da je ta vrsta, ugrožena ilegalnim ribolovom, onečišćenjem i ekstremnim vremenskim prilikama pojačanim El Niñom, uzgojena u zatočeništvu.
Tropski gar (Atractosteus tropicus) smatra se pretpovijesnom vrstom jer je preživio bez morfoloških promjena čak 100 milijuna godina. Manji je rođak aligator-gara, jedne od najvećih slatkovodnih riba Sjeverne Amerike. Odrasle jedinke mogu dosegnuti 1,2 metra duljine i težiti oko deset kilograma. U gvatemalskom slatkovodnom ekosustavu igra „vrlo važnu ulogu”, objasnila je Jennifer Hernandez, zamjenica voditelja konzervacije u Zoološkom vrtu La Aurora.
Ravnoteža koju održava predator
Kao mesojed, gar pomaže održavati „ravnotežu” u rijekama, rekla je Hernandez. Vrsta je u Gvatemali označena kao „osjetljiva”. „To je vrsta koja bi u godinama koje dolaze mogla dosegnuti mnogo kritičnije stanje”, upozorio je Gaitan.
Priča zvuči kao uspjeh — i jest, na razini jednog projekta. No postavlja se pitanje koje izvještaj ne postavlja: zašto je uopće potrebno uzgajati ribu u bazenima da bi preživjela u rijeci u kojoj je živjela 100 milijuna godina? Odgovor je u istim uzrocima koji se navode uz rub priče — ilegalnom ribolovu, onečišćenju i vremenskim ekstremima. Drugim riječima, čovjek je taj koji je vrstu doveo do ruba, a čovjek je sada i njezin spasitelj. To nije simetrija, to je nadoknada štete.
Što se presuđuje u mangrovama
Gvatemala nije izoliran slučaj. Slični programi uzgoja u zatočeništvu i reintrodukcije provode se diljem svijeta, od Amazone do jugoistočne Azije, i gotovo uvijek po istom obrascu: lokalna vrsta nestaje zbog pritiska industrije, zagađenja ili klimatskih promjena, a onda se spašava novcem međunarodnih fondova i radom domaćih konzervatora. Pitanje koje ostaje visjeti jest koliko takvih programa može zamijeniti ono što je nekad bilo besplatno — zdravu rijeku.
Za Gvatemalu je ovo pitanje i pitanje suverenosti. Država koja ne može zaštititi svoje rijeke od ilegalnog izlova i onečišćenja na kraju plaća dvostruko: prvo gubi prirodni resurs, a zatim troši novac na njegovu umjetnu obnovu. Uzgoj u zatočeništvu koristan je alat, ali nije rješenje. Rješenje je prestanak uništavanja onoga što još postoji.
Tropski gar preživio je dinosauruse, ledena doba i masovna izumiranja. Ako ga izgubi Gvatemala u 21. stoljeću, to neće biti zato što ga je pregazilo vrijeme, nego zato što ga je pregazila nemarnost.