Astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji dožive oko 16 izlazaka i zalazaka Sunca u 24 sata, a istraživanja pokazuju da unatoč osam i pol sati predviđenog vremena za odmor prosječno spavaju samo šest do šest i pol sati.
Ta brojka nije stvar udobnosti. Riječ je o kronobiologiji — grani znanosti koja proučava unutarnji sat — i o sigurnosti misije. Kada čovjek u orbiti spava sat i pol do dva sata manje nego što mu je omogućeno, ta se razlika ponavlja noć za noć i pretvara u kronično ograničenje sna. Mjerenja s Međunarodne svemirske postaje povezala su dnevne obrasce spavanja od šest sati ili manje s mjerljivim padom budne pažnje — sposobnosti da se pravovremeno uoči i odgovori na važnu informaciju. U okruženju gdje propušteni signal može imati teške posljedice, to prestaje biti pitanje komfora.
Spavanje kontroliraju dva sustava koja međusobno djeluju. Prvi je cirkadijalni sat, koji određuje kada mozak očekuje san, a drugi je pritisak sna koji raste što smo dulje budni i smanjuje se tijekom spavanja. Na Zemlji ta dva sustava obično rade usklađeno. Promjena vremenske zone, rad u smjenama i svemirski let mogu ih razdvojiti. Astronaut može biti iscrpljen nakon mnogo sati budnosti, a ipak ne moći zaspati jer njegov cirkadijalni sustav signalizira da je dan. Osjećaj umora i biološka spremnost za san nisu isto.
Svjetlo kao dio sustava za održavanje života
U svemirskim letjelicama svjetlo se tretira kao dio biološkog sustava za održavanje života. Plavom obogaćeno bijelo svjetlo podupire budnost i pomaže usklađivanju cirkadijalnog sata tijekom predviđenih radnih sati, dok prigušeno svjetlo osiromašeno plavim dijelom spektra priprema mozak za san. No tu nastaje inženjerska razmjena koju malo tko izvan struke predviđa: ispitivanja uz potporu američke svemirske agencije pokazala su da svjetlo prije spavanja omogućuje veću proizvodnju melatonina, ali istodobno narušava razlikovanje boja. Postavka koja pogoduje cirkadijalnom sustavu može biti neprikladna kada astronaut mora prepoznati kontrole, opremu ili signale upozorenja označene bojama.
Kofein štiti dio radne sposobnosti kada dežurni astronaut mora ostati budan, ali ometa san koji mu treba za sljedeći dan. U svemiru, kao i na Zemlji, kofein privremeno rješava jedan problem dok tiho stvara sljedeći.
Ista logika vrijedi i za raspored. Istraživanja su pokazala da pažljivo vođenje rasporeda astronauta — oko tjelovježbe, obroka, radnog vremena i prilagođene rasvjete — može ublažiti dio negativnih učinaka gubitka sna i poremećaja cirkadijalnog ritma. Ali postoji kvaka: dati astronautu vremena za spavanje ne znači da će on i zaspati.
Marsovski dan i najdoslovnija vrsta jet laga
Sljedeći je izazov još temeljniji. Marsovski dan, takozvani sol, traje približno 24 sata i 40 minuta. Tih dodatnih 40 minuta zvuči trivijalno, ali za ljudski cirkadijalni sustav predstavlja trajan rasporedni problem. U četverodnevnoj posadi jednogodišnje simulacije marsovskog života pri američkom svemirskom centru u Houstonu, članovi su krajem rujna 2026. trebali prijeći s uobičajenog zemaljskog 24-satnog rasporeda na taj dulji marsovski dan i na njemu ostati do završetka misije 31. listopada.
Ponovljeno odgađanje vremena spavanja i buđenja znači neprestano traženje od cirkadijalnog sustava da se prilagodi. Budući istraživači Marsa mogli bi doživjeti najdoslovniji oblik jet laga koji se može zamisliti — ne putovanje kroz vremenske zone, nego putovanje između planetarnih dana.
U tome leži i pitanje koje se u popularnim prikazima svemirskih misija rijetko postavlja. Ako je ljudsko tijelo evoluiralo uz ciklus od 24 sata, koliko je dugoročno održivo tražiti od njega da se trajno prilagođava tuđem danu? Odgovor neće dati inženjeri, nego liječnici i biolozi — i to na temelju podataka prikupljenih na posadama koje su već sada, nenamjerno, pokusni kunići za pitanja koja se tiču svih nas.
Jer poremećaj sna i cirkadijalnog ritma nije egzotična pojava rezervirana za orbitu. Milijuni ljudi na Zemlji rade u smjenama, lete preko pola svijeta i noću gledaju u ekrane. Svemirska istraživanja samo ubrzavaju i pojačavaju ono što se već događa u zemaljskim spavaonicama — i pokazuju da je san, prije svega, pitanje vremena, a ne samo umora.
2 komentara
Mislim da treba pohvaliti porast količine tema svemira na portalu.Završni navod ” Svemirska istraživanja samo ubrzavaju i pojačavaju ono što se već događa u zemaljskim spavaonicama — i ” ovo i-je naravno u isčekivanju nečeg konačno konkretnijeg kako se i nižu zahtijevi za istinom kod amera koji tlače ovi svit – uz želju sa što manje ?????????
i-traži dodatak
Zašto je toliko bitno da se u SAD-u konačno otvori ta Pandorina kutija i sazna istina? Zato što njihov establišment drži monopol nad globalnom percepcijom stvarnosti, dozirajući nalaze Webba i svemirske programe kako odgovara njihovim vojnim i tehnokratskim interesima. No, službeni narativi očito pucaju po šavovima jer njihova vlastita javnost i neovisni istraživači sve glasnije traže odgovore. Kontrola svemira za njih je kontrola informacija, a razotkrivanje onoga što kriju iznad naših glava direktno bi ogolilo i sve laži kojima nas tlače ovdje na Zemlji. Kada ta mašinerija više ne bude mogla skrivati podatke, pasti će i sve ostale geopolitičke maske. To više nije samo pitanje astronomije, nego pitanje slobode i ključ za oslobađanje čovječanstva iz te njihove ‘zemaljske spavaonice’. Zato nam treba što više ovakvih tema – da se maknu upitnici i da svijet konačno progleda!