Mars putovanje prijeti rakom, a astronauti nisu potpisali pristanak

Svemirska utrka prema Marsu mogla bi se pretvoriti u najskuplji onkološki eksperiment u povijesti, a nitko od putnika nije potpisao informirani pristanak.

Istraživači s Oklahoma State Universityja i University of Texas Health Science Centera objavili su rad koji pokazuje da opasnost od galaktičkih kozmičkih zraka (GCR) ne leži samo u stanicama koje izravno pogodi teška ionska čestica. Mnogo je gori takozvani bystander efekt: stanice koje nikad nisu bile izložene zračenju počinju se ponašati kao da jesu, i to na način koji vodi prema raku.

Mehanizam je sljedeći. Kad ion željeza (Fe-56) pogodi endotelnu stanicu krvne žile, ona ne umire i ne popravlja se. Umjesto toga aktivira transkripcijski faktor NF-κB i počne lučiti TNF-α, molekulu koja signalizira upalu. Dio te molekule vraća se na površinu iste stanice i tjera je da luči još, u petlji koja traje do tri dana. Drugi dio se prelijeva na susjedne stanice.

I to je ključni nalaz. Kada su istraživači stavili ozračene endotelne stanice u poroznu mrežicu iznad potpuno zdravih epitelnih stanica pluća — bez fizičkog kontakta, samo preko tekućine koja prenosi kemijske signale — susjedne stanice su pretrpjele masivan skok slobodnih radikala i dvostrukih lomova DNK. Došla im je poruka da su ozračene, iako to nisu bile.

Gasi se prekidač za samouništenje

Još je gori drugi dio. TNF-α koji stigne do zdrave stanice zaobilazi njezin biološki „prekidač za ubojstvo” — mehanizam kojim se stanica s opasnom mutacijom sama isključi prije nego što postane kancerogena. Umjesto toga, signal uključuje gene protiv smrti stanice i aktivira rast. Ukratko, zdrava stanica dobiva uputu da preživi i da se množi, upravo suprotno od onoga što bi trebala učiniti.

Nalaz nije ostao na staničnoj kulturi. Istraživači su implantirali miševima neškodljive epitelne stanice koje su samo bile u blizini ozračenih endotelnih stanica — i te su stanice narasle u solidne tumore. Zatim su pogledali podatke iz misije Inspiration4 iz 2021., gdje su u krvi astronauta pronašli sustavni skok TNF-α i pojačanu aktivnost istih gena protiv smrti stanice. Laboratorijska anomalija time otpada.

Ima i dobra vijest, ali je uvjetna. Ako se zna kemijski put, zna se i gdje ga presjeći. Istraživači su blokirali receptor za TNF-α i zaustavili aktivaciju NF-κB, čime su stanice izbjegle kancerogenu transformaciju. Uz to predlažu i pasivnu zaštitu: zidove od vode i polimere bogate vodikom poput polistirena, koji bi trebali upijati dio zračenja prije nego što uopće dođe do tijela.

Pitanje koje nitko ne postavlja

Izračuni temeljeni na podacima s rovera Curiosity pokazuju da bi tijekom trogodišnjeg putovanja na Mars samo oko 3 posto astronautovih stanica primilo izravan pogodak iona željeza. Ta brojka godinama se koristi kao utjeha. Novi rad pokazuje da je utjeha lažna — jer šteta ne dolazi od pogotka, nego od odgovora organizma na pogodak.

Ovdje se otvara pitanje koje autori ne postavljaju. Ako je TNF-α sustavno povišen kod astronauta nakon svega nekoliko dana u orbiti, što se točno mjeri kod ljudi koji godinama rade u zrakoplovstvu? Piloti i kabinsko osoblje primaju dio te doze na svakom letu, a njihovi poslodavci ne plaćaju ni pretrage za NF-κB ni dugoročno praćenje. Svemirska medicina otkriva mehanizam koji vrijedi i na visini od deset kilometara, samo što tamo nitko ne piše znanstvene radove.

Drugi problem je strukturni. Cijeli ovaj program — letovi na Mars, komercijalne stanice, turizam u niskoj orbiti — gradi se na pretpostavci da je rizik od raka prihvatljiv trošak napretka. Ali rizik se ne raspoređuje ravnomjerno. Plaćaju ga astronauti, a naplaćuju investitori. Ako se pokaže da se kancerogeni proces može prekinuti inhibitorima TNF-α, onda pitanje više nije tehničko nego političko: zašto se ta zaštita ne uvodi obvezno, i koga se čeka da prvi oboli?