Simulacija koja je zahtijevala tri godine rada na superračunalima nudi prvi detaljni prikaz toga kako je naša galaksija izgledala u prvim milijardama godina nakon Velikog praska.
Umjesto jednog velikog sustava, rani svemir na području koje će postati Mliječna staza bio je mozaik tisuća manjih galaksija — nekih koje su bujale u stvaranju zvijezda, drugih ispunjenih samo plinom, trećih u kojima su ostali mrtve zvijezde i crne rupe. Taj se kaos s vremenom stopio u spiralni disk kakav danas poznajemo.
Rezultat je to projekta nazvanog MEGATRON, kojeg vodi Harley Katz s University of Chicago, a koji je objavio šest znanstvenih radova u The Open Journal of Astrophysics. Simulacija obuhvaća razdoblje od 180 milijuna godina nakon Velikog praska pa kroz sljedeće dvije milijarde godina.
Katz opisuje što su modelirali: „Po prvi put možemo izravno predvidjeti kako bi rana Mliječna staza izgledala teleskopima poput Hubblea ili James Webba.”
Zvijezde koje nitko nikada nije vidio
Jedno od otkrića tiče se dugogodišnje zagonetke u astrofizici: zašto u najslabijim patuljastim galaksijama količina željeza prestaje ovisiti o masi. Simulacija sugerira da su krivci eksplozije egzotičnih zvijezda iz razdoblja neposredno nakon Velikog praska — takozvanih zvijezda populacije III.
Te su zvijezde građene samo od vodika i helija, a pri eksploziji mogu proizvesti više željeza od običnih supernova. Ako je galaksija dovoljno velika, gravitacija zadrži to željezo; ako je premala, ono se izgubi u svemir. Nijedna zvijezda populacije III dosad nije izravno opažena, no ovaj rad predviđa gdje bi ih astronomi mogli tražiti.
Model je ujedno prvi veliki model koji uključuje takozvanu neravnotežnu fiziku — pristup koji odustaje od pojednostavljene pretpostavke da je kemija sustava u ravnoteži. Dodavanje tog sloja znatno usporava izračun, ali pokazalo se presudnim za razumijevanje plinovitih tokova oko galaksija.
Što ostaje nepoznato
Katz ne skriva da model ima i slabosti: „Ali postoje i stvari koje ne radimo kako treba, što je također zanimljivo — koji su dijelovi koji nam još nedostaju? To vas može odvesti u novim smjerovima i novim pitanjima.”
Upravo je to poštenje prema vlastitim rezultatima ono što znanost čini pouzdanom. Za razliku od političkih i medijskih narativa koji se često nameću kao konačna istina, znanstveni modeli poput MEGATRON-a otvoreno priznaju granice vlastitih spoznaja i pozivaju na daljnje provjere.
No postoji pitanje koje autori nisu postavili: tko će i pod kojim uvjetima moći ponoviti ove simulacije? Superračunala i golemi računalni resursi danas su koncentrirani u nekoliko svjetskih centara, a pristup im je često uvjetovan političkim i financijskim interesima. Ako znanje o podrijetlu našeg svemira ovisi o infrastrukturi koju kontrolira šačica aktera, onda to nije samo znanstveno pitanje — to je pitanje tehnološke autonomije.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.