Nullarbor, vapnenačka visoravan koja se proteže na više od 200.000 četvornih kilometara južne Australije, nastala je povlačenjem plitkog mora prije otprilike 14 milijuna godina. Ono što je ostalo izgleda kao pustinja bez ijednog orijentira — britanski kolonijalni istraživači opisivali su je kao mjesto u koje čovjek zaluta samo u najgorim snovima.
No domorodački narod Mirning na tom je prostoru živio desecima tisuća godina. Gledali su kako se razine mora dižu i padaju, kako se ledeno doba ruši i vraća prije 20.000 godina. Njihovo znanje o tom krajoliku starije je od svake geološke karte koju danas crtamo.
Ispod površine, voda je milijunima godina izjedala vapnenac i stvorila špiljske mreže duge kilometrima. Te su špilje slabo istražene jer su dostupne uglavnom tamo gdje probijaju površinu. Novi znanstveni rad, objavljen u časopisu Communications Earth & Environment, pokazuje kako ih pratiti i kad su duboko zakopane.
Rovovi koji nisu riječni
Po visoravni su razasuti plitki rovi dugi i do 20 kilometara, duboki svega nekoliko metara, pruženi u smjeru sjever-jug. S tla se gotovo ne vide, ali su jasno vidljivi na digitalnim modelima krajolika. Izgledaju kao ravna dna dolina, ali ih rijeke nisu urezale — počinju i završavaju naglo, nemaju razgranatu mrežu pritoka, a sedimenti u njima ne pokazuju tragove tekuće vode.
Istraživački tim kombinirao je snimke dronova i zrakoplova, satelitske modele, mjerenja u bušotinama i špiljama te geofizičke metode kojima se „gleda” unutar Zemlje, slično kao rendgenom kroz tijelo. Pokazalo se da plitki rovi leže iznad dubokih zona razlomljenog kamenja i mjestimično se poklapaju s poznatim špiljama i vrtačama.
Zaključak je neobičan: ti su rovi tek prigušeni odraz podzemnih špiljskih sustava koji se milijunima godina urušavaju prema gore, probijajući se kroz slojeve stijena do površine. Ono što vidimo na površini samo je najava onoga što se događa stotinama metara niže.
Zašto to nije samo australska priča
Krški krajolici, u kojima voda otapa stijene i stvara špilje i vrtače, prekrivaju 15 posto ledom nepokrivene Zemljine površine i opskrbljuju vodom između 10 i 25 posto svjetskog stanovništva. Znati gdje se pod zemljom nalaze šupljine nije akademsko pitanje — to je pitanje za projektiranje cesta, zgrada, tunela i kanalizacije, za procjenu geoloških rizika i za zaštitu podzemnih voda.
Špilje su, uz to, prirodni arhivi. Zaštićene od površinskog trošenja, čuvaju snimke drevnih okoliša i ekosustava koji bi inače nestali. U njima žive i bića koja su se razvijala u izolaciji — među najslabije proučenim organizmima na planetu. Da bismo ih proučavali, prvo ih moramo pronaći, a upravo tu leži vrijednost ove metode.
Mars ispod ravne površine
Implikacije sežu izvan Zemlje. Špilje nude stabilan okoliš i zaklon od štetnog svemirskog zračenja, pa su obećavajuća mjesta za traženje života na drugim planetima. Kartiranje površina u Sunčevu sustavu već je prepoznalo niz potencijalnih špilja, uključujući one za koje se sumnja da su krškog podrijetla na Marsu.
Suha i stabilna površina Nullarbora gotovo je idealan analog za traženje suptilnih površinskih otisaka skrivenih špiljskih sustava na planetima koji su izgubili aktivni ciklus vode. Čak i ako su te špilje puste, mogle bi poslužiti kao baze za buduće ljudske posade.
Znanstveni rad koji je otkrio mehanizam nastanka tih rovova nije samo australska priča o dalekom kamenjaru. To je poziv da se pažljivije pogleda pod vlastite noge — jer najveća otkrića često čekaju na mjestima koja smo odavno otpisali kao dosadna.