Kamen koji bi trebao razriješiti jednu od najvećih zagonetki britanske prapovijesti upravo je dodatno zakomplicirao sliku: najtemeljitija geološka analiza Altarskog kamena isključila je sve dosad predložene lokacije u sjeveroistočnoj Škotskoj.
Riječ je o pješčenjaku teškom šest tona i dugom 4,9 metara, koji leži položen na tlu unutar kruga u Stonehengeu, ispod srušenog nosača Velikog trilitona. Novu studiju, objavljenu u Journal of the Geological Society, vodio je Duncan Pirrie, emeritus sa Sveučilišta Južnog Walesa, a uz njega su sudjelovali i geolozi s velškog sveučilišta u Aberystwythu.
Znanstvenici su kombinirali nova promatranja samog kamena s detaljnom analizom ulomaka pohranjenih u muzejskim zbirkama. Proučavali su strukturu, minerale, kemijski sastav i izotopske karakteristike, nastojeći sastaviti što precizniji geološki „otisak prsta” tog bloka.
Stoljetna teorija pala, ali odgovor još izmiče
Gotovo cijelo stoljeće vladalo je uvjerenje da Altarski kamen dolazi iz zapadnog Walesa, kao i manji plavi kamenovi koji su do Salisburyja putovali oko 225 kilometara. Ta je pretpostavka posljednjih godina srušena suvremenim analitičkim metodama koje su uputile na sjeveroistok Škotske, točnije na Orkneyski bazen.
No ni tamo istraživači nisu našli lokaciju čije bi karakteristike odgovarale kamenu. „Nijedno od ispitanih mjesta nema isti skup karakteristika kao Altarski kamen. To nam govori da potraga nije gotova, ali smo sada daleko bolje opremljeni da se usredotočimo na područja koja najvjerojatnije kriju odgovor”, rekao je Pirrie.
Njegov kolega Richard Bevins ističe da studija ne rješava misterij, nego ga precizira: utvrđeni su konkretni geološki kriteriji koje buduća istraživanja moraju tražiti. Geokemičar Nick Pearce dodaje da je u ovakvoj „geološkoj detektivskoj priči” isključivanje mogućih izvora jednako važno kao otkrivanje novih.
Putovanje koje ne objašnjava nijedna poznata ruta
Stonehenge je građen u nekoliko faza, otprilike između 3000. i 1600. godine prije Krista. Spomenik je svjetski poznat upravo po prijevozu kamenja na velike udaljenosti, a taj podatak ostaje najtvrđi dio priče — dok je objašnjenje kako je šest tona stijene stiglo na Salisburyjsku nizinu i dalje otvoreno.
Ovdje se nameće pitanje koje autori studije ne postavljaju: ako je kamen doista stigao iz sjeveroistočne Škotske, kopneni put preko Britanije bio bi gotovo nemoguć bez teške logistike kroz šume, močvare i brda. Preostaje pomorski put duž obala, a to znači da su neolitički graditelji morali vladati navigacijom i brodogradnjom na razini koja se dosad nije pripisivala tim zajednicama.
Zanimljivo je i da se rasprava o podrijetlu kamena vodi već desetljećima, a svaki novi nalaz dosad je rušio prethodni, umjesto da ga potvrdi. To govori manje o nesposobnosti znanosti, a više o tome koliko su ambiciozni bili graditelji tog kruga — i koliko su daleko bili spremni ići po materijal koji su smatrali bitnim.
Za razliku od Britanije, gdje se o podrijetlu kamenja raspravlja uz državnu i akademsku potporu, naši spomenici poput stećaka i crkvenih ostataka rijetko dobivaju ovako sustavna multidisciplinarna istraživanja. Naši kamenolomi i nalazišta često ostaju bez temeljite geološke analize, a time i bez dijela vlastite povijesti.
Istu lekciju treba primijeniti i na domaću znanost: istraživanja koja financiraju domaći izvori, a provode domaći stručnjaci, teže će završiti u rukama stranih institucija koje onda kroje interpretaciju. Altarski kamen to pokazuje jasno — pedeset godina nakon što je prvi put analiziran, još uvijek putuje kroz tuđe laboratorije.
Potraga se, dakle, nastavlja. Sljedeći korak nije novo ime lokacije, nego sustavno testiranje kamenoloma duž škotske obale. Dok se to ne dogodi, šest tona pješčenjaka u središtu Stonehengea ostat će ono što jest: najteži dokaz da su naši preci bili sposobniji nego što im priznajemo.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.