Drevna DNK iz Montreala ruši mit o miješanju u Novoj Francuskoj

Analiza drevne DNK iz groblja Notre-Dame u Montrealu pokazala je da među 45 ispitanih pojedinaca nema ni traga europsko-autohtonog miješanja, što ruši jednu od najupornijih romantičnih slika kolonijalne Nove Francuske.

Istraživački tim s Université de Montréal, predvođen bioarheologinjom Isabelle Ribot, analizirao je ostatke iz groblja koje je radilo od 1683. do 1796. i danas leži pod trgom pred bazilikom Notre-Dame. Rezultati su objavljeni u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, a prvi put u Quebecu uspješno je sekvencirana drevna DNK.

Uzorci su vađeni iz pužnice temporalne kosti i zuba, kako bi se izbjeglo zarezivanje lubanje iz etičkih razloga. Nakon ekstrakcije i bioinformatičke rekonstrukcije, podaci su uspoređeni s globalnim bazama populacija. Zaključak je jasan: svi analizirani pojedinci imaju stopostotno europsko podrijetlo, uglavnom francusko.

Groblje kao ogledalo moći

Notre-Dame nije bilo groblje siromaha. Bilo je to glavno župno groblje, mjesto gdje su sahranjivane obitelji s novcem. Upravo zato rezultat ne treba čitati kao opću sliku kolonijalnog društva, nego kao sliku njegove elite. Istraživači sami napominju da bi analiza siromašnog groblja iz istog razdoblja mogla dati drukčiju sliku, ali širenje studije na druga nalazišta zasad nije u planu.

Arheološki podaci potvrđuju da je u Pointe-à-Callièreu, prvom groblju koje su naseljenici osnovali, bilo pokopanih autohtonih osoba. No to ne znači da je vladala harmonija. Diane Martin-Moya, koja je vodila istraživanje, upozorava da ostaje pitanje kakvo je mjesto autohtoni čovjek imao u društvu. Misionari su ga, dodaje Ribot, sustavno potiskivali na margine.

Što se ne vidi u kostima

Studija dotiče i osjetljivu temu suvremenog identiteta. Martin-Moya napominje da se zapadnjačko poimanje rodoslovlja temelji na krvi, dok je za autohtone zajednice identitet vezan uz zemlju, kulturu i odnos prema zajednici. DNK tako ne može ni potvrditi ni poništiti nečiji identitet — može samo opisati biološko podrijetlo.

Istraživači pritom otvaraju pitanje koje nadilazi ovaj slučaj: je li u redu uništavati ljudske ostatke da bismo ih proučili? Danas se kosti iskopavaju i djelomično razaraju tijekom analize. Martin-Moya predlaže alternative poput analize zubnog kamenca i okolnog tla, metode koje bi sačuvale integritet ostataka i bile prihvatljivije autohtonim tradicijama.

Pitanje koje istraživači nisu postavili

Ako je glavno gradsko groblje sto posto europsko, a siromaško možda nije, nameće se pitanje koje u studiji izostaje: koliko je francuska kolonijalna vlast namjerno odvajala zajednice i je li „miješanje” o kojem govore stari zapisi zapravo bilo društveno dopušteno samo na dnu ljestvice? Na to pitanje DNK ne odgovara, ali arheologija može.

Tim zaključuje da je etički rad na ljudskim ostacima tek na početku. U vremenu kada se identitet i prisvajanje pretvaraju u političko oružje, istraživači svjesno upozoravaju da njihovi nalazi mogu biti zloupotrijebljeni. To je rijetka i zdrava samosvijest u znanosti koja se prečesto hvali otkrićima, a rijetko pita kome ona služe.