Neolitska keramika otkriva da rast i slom društva nemaju isti put

Matematički model na keramičkim ulomcima starijima od sedam tisuća godina pokazuje da rast stanovništva i slom društva ne idu istim putem u svakoj zemlji.

Dvoje arheologa analiziralo je tisuće ulomaka posuđa iz njemačke pokrajine Porajnja i središnje Ukrajine kako bi provjerili može li se iz ukrasa na keramici iščitati kako su neolitska društva rasla, granala se i propadala. Aleksandr Diachenko s Instituta za arheologiju Ukrajinske nacionalne akademije znanosti i Detlef Gronenborn iz Leibnizova centra za arheologiju u Mainzu objavili su rezultate u časopisu PLOS One.

Zaključak je jednostavan, ali neugodan za svaku teoriju koja tvrdi da postoji jedan univerzalni recept za društveni uspon: ista demografska krivulja u dvije regije proizvela je dvije suprotne kulturne posljedice.

Dva puta do istog vrha, pa nizbrdo

U jugozapadnoj Njemačkoj, uz kulturu linearne keramike prije otprilike sedam tisuća godina, porast društvene složenosti prvo je doveo do sve veće raznolikosti ukrasa na posuđu. Što je društvo postajalo organiziranije, to su se motivi više granali. Potom se ta raznolikost smanjila, usporedno s padom stanovništva.

U središnjoj Ukrajini, uz kulturu Western Trypillia prije otprilike šest tisuća godina, dogodilo se obrnuto. Kako je društvo postajalo složenije, keramika je postajala uniformnija — jer se proizvodnja posuđa specijalizirala, a obrtnici su radili po istom kalupu za sve više ljudi.

Istraživači su pritom razvili model koji opisuje kako organizacija i intenzitet proizvodnje keramike utječu na broj ukrasnih stilova, te kako se ti stilovi mijenjaju kroz razmjenu informacija među ljudima i rast populacije.

Što se krije iza tišine o uzroku

Ono što studija ne odgovara — i što sami autori priznaju — jest zašto su se ti ciklusi uopće pokretali. Model bilježi obrasce, ali ne imenuje pokretača. Je li presušila žetva, izbio rat, presjekla se trgovina ili se jednostavno istrošio sustav koji je previše ljudi hranio s premalo zemlje, iz keramičkih ulomaka ne može se pročitati.

To je ključno pitanje koje ostaje visjeti. Ako su neolitska društva propadala u pravilnim ciklusima rasta i sloma, onda je pitanje što ih je iz ciklusa u ciklus izbacivalo. Bez tog odgovora, model ostaje precizan opis simptoma bez dijagnoze.

Gronenborn ipak povlači širu crtu: rane zemljoradničke zajednice, tvrdi, pokazuju obrasce ponašanja koji pomažu razumjeti kako populacije općenito reagiraju na promjene u brojnosti, organizaciji rada i razmjeni informacija. U dugom roku, dodaje, rezultati će biti korisni suvremenim društvima u globaliziranom svijetu.

Ta rečenica zaslužuje hladnu provjeru. Usporedba neolitskog sela i države s pet milijuna ljudi, vlastitom valutom i središnjom bankom nije analogija nego pojednostavljenje. Selo koje propadne raseli se ili izumre; država koja propadne ostavlja dugove, ovisnost i institucije koje su izgubile povjerenje.

Lekcija koju istraživači ne izgovaraju

Postoji ipak jedan nalaz koji se lako prenosi u sadašnjost, i to bez mistifikacije. Dva društva s istim demografskim tijekom razvila su dvije različite proizvodne kulture. Njemačka je njegovala raznolikost, ukrajinska je išla prema standardizaciji i specijalizaciji.

Pitanje za domaću raspravu nije što su neolitčani radili prije sedam tisuća godina, nego što se dogodi kad se proizvodnja koncentrira u nekoliko središta, a lokalni obrt zamre. Keramika je samo najtrajniji trag te promjene. Isti proces danas se vidi u svemu što se proizvodi, od hrane do lijekova.

Diachenko je jasan da su ovo tek prvi koraci: prije čvrstih zaključaka, kaže, treba temeljito razumjeti mehanizme koji stoje u pozadini. To je poštena ograda. Ali ograda nije odgovor — samo priznanje da ga još nemamo.