Glinena lula iz 18. stoljeća otkriva društvene razlike

Dokazi o društvenom raslojavanju rijetko su tako opipljivi kao komad pečene gline izvađen iz sloja zemlje starog tri stoljeća.

Arheolog Robert Bergman Carter sa Sveučilišta u Lundu obranio je doktorsku disertaciju u kojoj tvrdi da je glinena lula u Švedskoj 18. stoljeća bila mnogo više od pribora za pušenje. Bila je to javna oznaka društvenog položaja, gotovo jednako čitljiva kao odjeća ili način govora. Bergman Carter za to uvodi pojam smokeways — nešto poput „pušačkih manira” — i njime uspoređuje kako su različiti slojevi pušili, držali lulu i trošili je.

Razlike se vide već na prvi pogled. Lule nižih slojeva bile su grublje izrade, neuglađene i s kraćim drškama. Viši su slojevi pušili dulje, pažljivije doradene i polirane komade. Drške su u pravilu bile između 20 i 45 centimetara, znatno dulje od današnjih.

Iz toga proizlazi i jedna od najzanimljivijih opaski u radu. Da bi se pušilo lulu s drškom od 45 centimetara, čovjek mora mirovati. Radnik koji cijeli dan kopa, kuje ili ore nije imao taj luksuz. Duljina drške tako postaje mjera slobodnog vremena, a ne samo estetski izbor.

Tragovi zuba kao arheološki dokaz

Potrošenost govori isto. Jednostavnije lule nose tragove zubnih ugriza, popravke i teške naslage od dugogodišnje uporabe. Držale su se često među zubima dok su vlasnici radili. Bergman Carter navodi nalaze ljudskih lubanja s prazninama u obliku drške lule između zuba, katkad čak tri takve praznine. Kad bi jedna postala prevelika da lulu drži čvrsto, pušač bi jednostavno prešao na novi položaj.

Materijal na kojem se temelji istraživanje nije malen. Ključni dio dolazi s iskapanja na Slussenu u Stockholmu 1984. godine, gdje je u sloju povezanom s proizvođačem lula Olofom Forsbergom pronađeno oko šest tona glinenih lula iz 18. stoljeća. Bergman Carter te nalaze uspoređuje s likovnim prikazima i arhivskom građom: opisima proizvodnih postupaka, cjenicima tvornica lula, zapisima švedskog parlamenta i oglasima proizvođača.

Do sada su švedski nalazi lula uglavnom služili za datiranje arheoloških slojeva i kartiranje trgovačkih putova. U Engleskoj i Nizozemskoj, dvjema velikim proizvođačkim zemljama, istraživači su se odavno bavili društvenom stranom pušenja. Švedska je tu, po svemu sudeći, kasnila.

Zabrana uvoza pokrenula domaću proizvodnju

Jedan podatak objašnjava zašto je glinena lula postala tako česta u švedskom tlu. Godine 1747. Švedska je uvela embargo na uvoz običnih lula. Mjera je potaknula opsežnu domaću proizvodnju i osnivanje nekoliko tvornica glinenih lula. Sirovina je bila siva glina koja je nakon pečenja u peći postajala vapneno bijela.

Pušenje je, piše Bergman Carter, bilo rašireno gotovo posvuda. Pušili su muškarci i žene, ljudi svih slojeva. Iako je minimalna dob za uporabu duhana bila 21 godina, mnogi izvori opisuju pušenje raširenim i među djecom. Duhan se tada smatrao zdravim i koristio se kao lijek protiv niza bolesti, uključujući kugu i rak. Jedna iznimka bile su žene iz viših slojeva, kojima se pušenje smatralo neprimjerenim, premda je tajnih pušačica zasigurno bilo.

I arheološki nalazi i arhivska građa ruše uvriježenu predodžbu da je pušenje bilo prvenstveno muška aktivnost.

Što nam to govori o danas

Bergman Carter na kraju povlači paralelu koja se lako preskoči. Smokeways nije samo pitanje što ljudi puše, nego i kako puše, kojim priborom i koje društvene signale time šalju. Potrošačke navike i danas označavaju status, baš kao i tada.

Ovdje valja postaviti pitanje koje istraživanje ne postavlja. Ako je državna zabrana uvoza 1747. potaknula domaću proizvodnju i učinila lulu dostupnom svima, tko je onda zapravo određivao tko će pušiti skupu, a tko grubu lulu? Nije li upravo zaštita domaćeg tržišta stvorila uvjete u kojima se razlika između slojeva mogla tako jasno očitovati na komadu gline?

To pitanje nije retoričko. Hrvatska danas uvozi gotovo sve što puši, pije i nosi, a domaća proizvodnja svedena je na uspomene. Kad država ne štiti vlastitu proizvodnju, nestaje i materijalna osnova na kojoj se čitaju društvene razlike, ali i radna mjesta koja su ih nekoć hranila. Švedski primjer pokazuje da carinska politika i društveni status nisu odvojene teme. Uvijek su bili povezani, samo što to obično primijetimo tek kad iskopamo šest tona glinenih lula iz mulja stockholmske luke.