Mačke namijenjene bogovima živjele su u bijedi i nasilju

Istraživanje objavljeno u Journal of Archaeological Science pokazuje da više od polovice lubanja nosi tragove bolesti ili ozljeda. Mačke su imale izbijene zube, znakove upale desni i inficirane kosti. Neke su bile ranjene, a druge nose tragove ugriza, najvjerojatnije od tučnjave s drugim mačkama.

Bea De Cupere, zooarheologinja iz Kraljevskog belgijskog instituta za prirodne znanosti i suautorica studije, izjavila je da je upravo visok udio ozljeda i bolesti bio najveće iznenađenje. „To nije ono što biste očekivali od životinja namijenjenih da postanu zavjetne mumije”, rekla je.

Zaboravljena zbirka iz Beča

Lubanje su pronađene u Prirodoslovnom muzeju u Beču, gdje su gotovo nezapaženo stajale od 19. stoljeća. Prema starim pismima iz arhiva, vjerojatno potječu iz Beni Hassana, velikog životinjskog groblja u dolini Nila.

Zbirka od 131 lubanje najveća je poznata muzejska kolekcija lubanja drevnih egipatskih mačaka s dokumentiranim podrijetlom. Što se dogodilo s ostalim kostima, nije poznato. Mnoge životinjske mumije u 19. stoljeću završile su mljevene u lijekove ili kao gorivo i gnojivo.

„Ostatak tijela najvjerojatnije je jednostavno odbačen, jer su znanstvenike u kasnom 19. stoljeću uglavnom zanimale lubanje”, rekao je Wim Van Neer s istog instituta i profesor na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu.

Mačke u tijesnim nastambama

Danas znanstvenici izbjegavaju odmotavati mumije i koriste suvremene tehnologije. No u 19. i ranom 20. stoljeću mumije su redovito odmotavane, pa su i lubanje iz Beni Hassana bile izložene takvom postupku.

Većina lubanja pripadala je domaćim mačkama, dok je najmanje sedam bilo divlje mačke, krupnija vrsta koju su lovili isključivo radi mumificiranja. Neke ozljede upućuju na to da je netko na životinje nasrnuo oštricom ili ih udario tupim predmetom. Dio tih ozljeda bio je smrtonosan, a dio pokazuje znakove zacjeljivanja.

„Hvatanje mačaka i njihovo ubijanje za pripremu mumija također nije uvijek išlo kako je zamišljeno”, rekao je Van Neer. Neke su mačke, smatra, mogle pobjeći i preživjeti unatoč teškim ozljedama.

Kemijska analiza kostiju pokazuje da su domaće mačke vjerojatno rođene i uzgajane među ljudima, dok su divlje mačke hvatane mlade i držane zajedno s ostalima. „Velika gustoća životinja neizbježno bi dovela do stresa i agresije među njima, što je rezultiralo ozljedama, a bolesti su se lako širile”, rekao je Van Neer.

Što mumija ne može reći

Radiokarbonsko datiranje devet lubanja smjestilo je gotovo sve mačke u razdoblje između 380. i 40. godine prije Krista, na kraj kasnog razdoblja i početak ptolemejske vladavine. Jedna je lubanja znatno starija i datira u Treće prijelazno razdoblje, što upućuje na to da se Beni Hassan možda koristio za mumificiranje mačaka i ranije nego što pisani izvori govore.

Ova zbirka nudi rijedak uvid u živote životinja koje su bile namijenjene kao žrtve bogovima. Vjerojatno su živjele u tijesnim nastambama, gdje su se bolesti širile lako, a tučnjave izbijale često. No sami skeletni ostaci ne mogu odgovoriti na sva pitanja.

„Jesu li smjele slobodno lutati ili su držane u nastambama? I ako jesu, kako su te nastambe izgledale?”, pitao je Van Neer.

Naš sud: mumija nije svjedočanstvo pobožnosti

Priča o mačkama iz Beni Hassana nije samo arheološka zanimljivost. Ona razotkriva kako se iza rituala i pobožnosti često krije industrija — u ovom slučaju masovna proizvodnja zavjetnih predmeta za hramove. Egipatski svećenici i uzgajivači isporučivali su bogovima ono što je bilo traženo, a životinja je bila roba.

Ozljede od oštrice i tupih predmeta na lubanjama teško se mogu objasniti samo tučnjavama među mačkama. One govore o tome da je sam čin usmrćivanja bio brutalan i nestručan. Ako je žrtva bogovima morala biti besprijekorna, zašto su životinje nosile vidljive rane i bolesti? Odgovor je jednostavan: jer nitko nije provjeravao. Količina je bila važnija od kvalitete.

Ovdje se nameće pitanje koje izvještaj o studiji ne postavlja. Ako su Egipćani tako postupali sa životinjama koje su namijenili bogovima, kako su tek postupali s onima koje nisu bile dio rituala? I koliko je još muzejskih zbirki po Europi puno ostataka koji su izvađeni iz konteksta, bez dokumentacije i bez ikakve namjere da se o njima ikada javno progovori?

Belgijski su znanstvenici imali sreću što su u bečkom arhivu pronašli stara pisma koja su povezala lubanje s Beni Hassanom. Bez njih, 131 lubanja bila bi samo još jedan neimenovani skup predmeta u depou. To je pitanje za sve muzeje koji čuvaju ljudske i životinjske ostatke iz kolonijalnog doba: koliko toga još stoji bez podrijetla, bez konteksta i bez odgovornosti?

Studija je objavljena u Journal of Archaeological Science, a njezini autori sami priznaju da skeletni ostaci ne mogu odgovoriti na sva pitanja. No ono na što mogu odgovoriti dovoljno je jezovito: mačke koje su trebale otići k bogovima živjele su u uvjetima koje bismo danas nazvali zlostavljanjem životinja.