Znanstvenici su u mumificiranoj lubanji staroj 2.700 godina pronašli molekularne tragove aloje, što je prvi takav dokaz povezan s egipatskim balzamiranjem.
Interdisciplinarni tim s njemačkog Sveučilišta u Marburgu analizirao je 24 predmeta iz sveučilišnih i muzejskih zbirki, među kojima i mumificiranu lubanju iz Zoološke zbirke Sveučilišta u Marburgu. Radiokarbonsko datiranje smjestilo ju je u osmo stoljeće prije Krista.
Kemijske analize lubanje i drugog uzorka, povijesnog pripravka lijeka Mumia vera aegyptiaca iz 18. stoljeća iz ljekarne Löwen u Offenbachu, otkrile su tragove nekoliko biljnih spojeva povezanih s alojom. Rezultati su objavljeni u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
Tekstovi nisu bili puka spekulacija
Tanja Pommerening, koja vodi jedini njemački Institut za povijest farmacije i medicine u Marburgu, ističe dvostruku važnost otkrića. Do sada aloja nije bila molekularno identificirana kao sastavnica drevnih egipatskih materijala za balzamiranje, a istodobno je bila povezana s mumijskim materijalom koji se stoljećima kasnije koristio kao lijek.
Dosad se pretpostavljalo da su autori srednjovjekovnih tekstova spekulirali i oslanjali se na biblijske ulomke, primjerice Evanđelje po Ivanu, jer je znanje o egipatskom balzamiranju bilo izgubljeno. Novi nalazi upućuju na to da ta veza ima dublje povijesne korijene.
No treba biti precizan: povijesni pojam „aloja” označavao je različite biljne materijale. Osim biljaka iz roda Aloe, mogao je označavati i agarwood, osobito drvo roda Aquilaria, koje se koristilo kao mirisna tvar. Identificirani spojevi upućuju upravo na proizvode iz roda Aloe.
Dva od 24 predmeta
Istraživači su potom ponovno pregledali drevne egipatske pisane izvore i u fokus im je došao izraz ꜥnḫ-jm.j. Opisi tvari i njezine uporabe sugeriraju da je mogla označavati aloju ili njezin eksudat, ali konačna identifikacija nije postignuta.
Ključno ograničenje: spojevi povezani s alojom pronađeni su u samo dva od 24 analizirana predmeta. Iz toga se ne može zaključiti da je aloja bila općeprisutna u mumifikaciji. Moguće je da se koristila samo u određenim postupcima, ovisno o razdoblju ili dostupnosti sirovina.
Studija donosi i nalaz koji zadire u muzejsku praksu. Netargetiranom metabolomikom, uz pomoć računalnih metoda i strojnog učenja, istraživači su usporedili kemijske sastave uzoraka iz Njemačkog muzeja farmacije u Heidelbergu. Otkrili su izrazite sličnosti između mumificirane glave i zasebno katalogiziranog uzorka praha.
To upućuje na to da su dva predmeta izvorno mogla dijeliti materijal ili povijesnu vezu, iako takva veza nije zabilježena u sačuvanim evidencijama zbirke. Pristup tako otvara nove mogućnosti za istraživanje provenijencije, jer povijesne zbirke često čuvaju predmete čije podrijetlo više nije dokumentirano.
Od mumije do lijeka protiv gripe
Analize povijesnih pripravaka Mumia vera aegyptiaca pokazale su znatne razlike u kemijskom sastavu, no nekoliko ih je sadržavalo karakteristične spojeve zestarjelih smola crnogoričnog drveća. Neki od tih sastojaka u eksperimentalnim su studijama pokazali antimikrobno djelovanje.
Ekstrakt iz Medicinske zbirke Wigand u Marburgu pokazao je umjeren zaštitni učinak protiv oštećenja stanica izazvanog virusom gripe u staničnoj kulturi. No izolirani glavni spoj, 7-oksodehidroabietinska kiselina, nije ponovio taj učinak, pa ostaje nepoznato koji su sastojci odgovorni.
Rezultati, naglašavaju autori, ne dokazuju da je povijesni lijek bio djelotvoran protiv gripe u ljudi, iako tekstualni izvori govore o njegovoj uporabi kod teških simptoma prehlade poput glavobolje, kašlja, upale grla i vrtoglavice.
Što ovo govori o nama danas
Studija je vrijedna jer pokazuje kako se prirodoslovna analiza i povijesno-filološko čitanje izvora međusobno provjeravaju. Kemija daje nove tragove za reinterpretaciju drevnih zapisa, a povijesni opisi pomažu smjestiti mjerenja u kontekst. Raphael Reher s Instituta za farmaceutsku biologiju i biotehnologiju u Marburgu najavljuje dugoročni cilj: istraživački pristup koji spaja pisane izvore, arheološke predmete i modernu analizu prirodnih proizvoda.
Ovdje valja postaviti pitanje koje autori nisu postavili: ako su srednjovjekovni liječnici znali nešto o egipatskom balzamiranju što je moderna znanost tek sada potvrdila, koliko je još „spekulacija” u povijesnim tekstovima zapravo izgubljeno empirijsko znanje? I obrnuto — koliko današnjih znanstvenih uvjerenja počiva na pretpostavci da su stari autori pisali napamet?
Ista logika vrijedi i za lijekove. Mumia vera aegyptiaca stoljećima se prodavala kao lijek, a kemijska analiza pokazuje da su pripravci bili sve samo ne standardizirani. To nije samo kuriozitet iz povijesti farmacije. To je podsjetnik da svaki lijek treba provjeru sastava i djelovanja, neovisno o tome koliko je ugledan ili star. I da domaći znanstvenici, a ne samo veliki međunarodni centri, moraju imati kapacitet za takvu provjeru — jer bez vlastite analitičke baze ostajemo na razini vjerovanja u tuđe rezultate.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.