Probodena lopatica neandertalca iz špilje Shanidar stara 75.000 godina nije samo paleontološka senzacija — to je dokaz da je čovjek oduvijek bio i milosrdan i nasilan.
Kameni i koštani nalazi iz prapovijesti često izgledaju impresivno, ali rijetko ostavljaju trag koji se može pročitati kao priča. Upravo to dogodilo se s nalazom koji su arheolozi iz Cambridgea izvukli iz špilje Shanidar u iračkom Kurdistanu — lopatice neandertalca, gotovo netaknute nakon 75.000 godina pod sedam i pol metara stijene i sedimenta, probijene okruglom rupom širine 15 milimetara.
Rupa nije slučajna. Prema analizi objavljenoj u časopisu Scientific Reports, njezini rubovi imaju karakteristike izlazne rane, a sitni ulomci kosti pronađeni u sedimentu ispod lopatice pokazuju da je projektil ušao s prednje strane, odozgo, pod silaznom putanjom. Prošao je kroz prsnu šupljinu, plućno krilo i vjerojatno velike arterije prije nego što je probio lopaticu. Smrt je bila brza.
Ključna je razlika u obliku rane. Vrh od kremena ili kamena ostavio bi ravan ili kutni otvor. Okrugla perforacija s kosim rubovima odgovara drvenom koplju — zašiljenom komadu drva kakvo se u Europi čuvalo u močvarama Schöningena u Njemačkoj, staro oko 200.000 godina, i kakvo je pronađeno na obali kod Clacton-on-Sea u Engleskoj, staro više od 400.000 godina.
Voditeljica istraživanja Emma Pomeroy s Odsjeka za arheologiju Cambridgea ne isključuje nesreću u lovu. Neandertalci su mamute mogli loviti izbliza, zabijajući koplja u tijelo životinje — takva bi ozljeda bila lako objašnjiva. No položaj rane i sila potrebna da se projektil probije kroz cijelo tijelo, tvrdi Pomeroy, nose obilježja namjernog hica u srce.
Što rana ne može reći
Kontekst nasilja ostaje nepoznat. Nema načina da se utvrdi je li sukob izbio unutar skupine, između dviju skupina neandertalaca ili je u pitanju nešto treće. Arheolozi smatraju da je najjednostavnije objašnjenje nasilje među samim neandertalcima, ali to je zaključak po vjerojatnosti, ne po dokazu.
Ono što nalaz čini posebnim nije samo rana. Uz lopaticu su pronađeni gotovo potpuna desna šaka, dva lijeva rebra s ulomkom desnog i sedam zuba. Jedan sjekutić iz donje čeljusti bio je uzdužno rascjepan — samo pola zuba ostalo je u čeljusti, a okolni zubi bili su zaokrenuti prema unutra. Na izloženom korijenskom kanalu nakupio se znatan zubni kamenac, što znači da je taj zub ostao u ustima dulje vrijeme nakon teške tupe traume prednjeg dijela lica.
Preživjeti takav udarac, a zatim jesti i živjeti barem godinu dana nakon toga, zahtijevalo je njegu drugih. Pomeroy pretpostavlja da je Shanidar A hranjen mekom hranom, a prethodna istraživanja sedimenta u špilji pokazala su da su biljne namirnice u to vrijeme namakane prije kuhanja. Osoba je, kako kaže, nedvojbeno bila u agoniji i imala poteškoća u komunikaciji — i netko se o njoj brinuo.
Ta dvojnost nije nova u Shanidaru. Još pedesetih godina prošlog stoljeća Ralph Solecki pronašao je u istoj špilji deset neandertalaca, uključujući skupinu od četiri osobe koje su umrle u različito vrijeme, a položene na isto mjesto. Jedan od njih živio je s paraliziranom rukom, artritisom, gluhoćom i djelomičnom sljepoćom — i doživio duboku starost, što znači da je bio njegovan.
Ukopni prostor veličine jednog metra
Shanidar A iskopan je 2020. godine i najdublji je od pet pojedinaca — četiri odrasla i jedno dojenče — koliko ih je cambridgeovska ekipa pronašla od 2015. u prostoru dugom svega metar i pol, širokom metar i dubokom metar. Mjesto se nalazi iza velikog okomitog kamena, istaknutog orijentira, a tijela su odvojena tankim slojevima sedimenta. Shanidar A položen je na leđa, glavom prema istoku, kao i tijelo neposredno iznad njega.
Pomeroy zaključuje da je najbolje objašnjenje namjerno i simbolično ukopno ponašanje — neandertalci su se vraćali na isto mjesto pokapati svoje mrtve, a neka su tijela položena prije nego što se prethodno potpuno raspalo, dakle unutar godina ili desetljeća.
Ono što ovaj nalaz otvara, a izvor ne postavlja, pitanje je šireg konteksta: ako su neandertalci prije 75.000 godina znali izraditi koplje s balističkim svojstvima, njegovati nepokretnog člana skupine i vraćati se generacijama na isto ukopno mjesto, što to govori o mjeri u kojoj su bili „naši”? Viktorijanska slika brutala davno je odbačena, ali svaki novi nalaz poput ovoga pokazuje da je razlika između njih i nas tanja od jednog milimetra — debljine lopatice kroz koju je prošlo drveno koplje.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.