Drevne egipatske lubanje otkrivaju mračnu tajnu prvih dinastija

Znanstvena rekonstrukcija starih nalaza otvara pitanja koja arheolozi desetljećima nisu mogli zatvoriti.

Lubanje iz grobnica prvih egipatskih dinastija u Abydosu, iskopane prije stotinu godina, ponovno su analizirane suvremenim forenzičkim metodama. Rezultat: na 18 od 46 pregledanih lubanja pronađeni su tragovi prijeloma koji su gotovo sigurno nastali dok su ti ljudi bili živi. Riječ je o linearnim frakturama koje je prvotni istraživač Flinders Petrie procijenio kao prirodno oštećenje kostiju.

Grobnice datiraju oko 3000. godine prije Krista, pet stoljeća prije gradnje Velike piramide. Uz kraljevske humke u Abydosu nalaze se stotine manjih ukopa raspoređenih u redove — sluge, obrtnici i niži dužnosnici pokopani u istom trenutku kad i vladar. Toliki broj istovremenih smrti nije mogao proći kao slučajnost, ali Petrie tada nije našao dokaz nasilne smrti i hipoteza o prinošenju pratnje ostala je na razini pretpostavke.

Što su moderne metode otkrile

Dr. Roselyn Campbell s američkog sveučilišta Purdue pronašla je 46 sačuvanih lubanja u zbirci Duckworth na Sveučilištu Cambridge i ponovno ih pregledala. Osim linearnih prijeloma, na nekima je zabilježen i trag oštrice — kod jedne osobe posjekotina kroz očnu šupljinu. Takve ozljede, po današnjim forenzičkim kriterijima, uzrokuju brzu nesvijest, unutarnje krvarenje i smrt.

Ono što ostaje nejasno gotovo je jednako važno kao ono što je potvrđeno. Linearni prijelomi obično nastaju djelovanjem tupog, širokog predmeta ili padom. Egipatski vladari na reljefima prikazani su kako mlatilom ubijaju neprijatelje, ali mlatilo ostavlja udubljene prijelome, a pokopani nisu bili neprijatelji. Pad s dovoljne visine da slomi lubanju gotovo bi sigurno slomio i druge kosti, a to Petriejeve fotografije i bilješke ne pokazuju.

Za ostalih 28 lubanja bez vidljivih ozljeda nema odgovora. Mogli su umrijeti prirodnom smrću. Mogli su biti ugušeni ili likvidirani na način koji kosti ne bilježe. Bez ostatka skeleta, tvrdi Campbell, te mogućnosti ostaju otvorene.

Ista kost, dva stoljeća različitih odgovora

Ovaj slučaj nije samo arheološka vijest. On pokazuje koliko toga u znanosti ne ovisi o novim iskapanjima, nego o novim očima nad starim materijalom. Petrie je bio pedantan — sačuvao je lubanje, fotografirao nalazišta, vodio zapise. Njegova greška nije bila nemar, nego granica tadašnjeg znanja. Ono što je njemu izgledalo kao prirodna pukotina, suvremena forenzika čita kao perimortalnu ozljedu nastalu u trenutku smrti.

Isti obrazac ponavlja se i izvan arheologije: zaključak ne zastarijeva zato što su podaci lažni, nego zato što se mijenja instrument kojim ih čitamo. Zato je pitanje koje izvješće ne postavlja važnije od samog nalaza — koliko današnjih „konačnih” zaključaka, u medicini, ekonomiji ili kriminalistici, počiva na metodama koje će za pedeset godina izgledati jednako zastarjelo?

Campbell u zaključku rada objavljenom u časopisu Frontiers in Environmental Archaeology piše da bi, s neograničenim sredstvima, željela pronaći i preostala tijela tih ljudi. Do tada ostaje potvrđeno ono najosnovnije: dio ljudi pokopanih uz egipatske kraljeve nije umro sam. Ubijen je udarcem u glavu, i to u trenutku kad je vladar kojemu su služili polagan u grobnicu. Nasilje nad podanicima tako je, čini se, bilo ugrađeno u same temelje prve egipatske države — one iste koja je kasnije gradila piramide i pisala himne o vječnom poretku.