Pad Babilona stavljen je u godinu 1587. prije Krista, ali ta brojka nije iskopana iz gline — izračunata je iz širine prstenova drveća i sumpora zarobljenog u grenlandskom ledu.
Međunarodni tim predvođen Charlotte Pearson sa Sveučilišta u Arizoni objavio je u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences studiju koja spaja tri inače nepovezane vrste dokaza: godove drevnog drveća, radiokarbonske izotope u pojedinačnim godovima i tragove vulkanskih erupcija u polarnim ledenim jezgrama. Rezultat je, tvrde autori, najčvršća kronologija drevne Mezopotamije do sada.
Metoda ide ovako. Istraživači su uzeli drvenu građu iz arheoloških nalazišta na području današnje Turske i izmjerili razinu radioaktivnog ugljika u svakom pojedinom godu drveta. Te uzorke usporedili su s poznatim referentnim nizovima i tako dobili točne kalendarske datume. Kod nekih greda arheolozi su uz drvo pronašli i pisane zapise vezane uz konkretne godine asirske kalendarske ere — što je omogućilo da se drvo i tekst spoje u jedan vremenski lanac.
Venera kao svjedok erupcije
Drugi dio slagalice su babilonski zapisi o promatranju Venere. Zvjezdani promatrači zabilježili su razdoblja u kojima je planet bio neobično teško vidljiv. Autori su tu pojavu pripisali vulkanskoj izmaglici u atmosferi i potražili podudarnost u ledenim jezgrama. Najjače poklapanje vodi na erupciju vulkana Aniakchak na Aljaski, oko 1628. do 1627. prije Krista.
Kad su sva tri sloja dokaza posložena, od nekoliko suprotstavljenih kronologija preostala je jedna — takozvana srednje-niska. U nju se uklapa i pad Babilona oko 1587. prije Krista, pitanje oko kojeg se struka prepire više od stoljeća.
Ista metoda dala je još nekoliko datuma. Prva gradnja dviju drevnih palača na tlu današnje Turske smještena je u 1837.–1836. i u 1778. godinu prije Krista. A godovi su otkrili i nešto što nijedan pisani izvor ne bilježi: izrazito sušno razdoblje između 1228. i 1188. prije Krista, s teškom sušom od 1194. do 1192. Samo dvije godine poslije toga spaljena je i razrušena hetitska prijestolnica Hattuša. Suša je, sugeriraju autori, mogla biti jedan od uzroka sloma Hetitskog Carstva.
Što ovo govori o nama, a ne o Babilonu
Vrijednost ovakvog rada nije u tome što pomiče jednu godinu u udžbeniku. Vrijednost je u tome što pokazuje kako se povijest može provjeravati mjerenjem, a ne samo prepisivanjem starijih prepisa. Babilonski su pisari ostavili zapise o Veneri, ali nisu ostavili godinu. Znanost ju je izračunala iz nečega što nitko nije namjeravao zapisati — iz kemije drveta i leda.
Tu se nameće pitanje koje autori studije nisu postavili: ako jedno sušno razdoblje od nekoliko desetljeća može potkopati carstvo koje je stoljećima dominiralo Anatolijom, koliko su onda stabilne današnje države koje ovise o uvozu hrane i o jednoj vrsti prijevoza? Hetiti su imali žito, rude i vojsku. Imali su i gradove koje je trebalo nahraniti. Suša je bila dovoljna.
Ovo nije apokaliptična usporedba. To je hladna lekcija iz arheologije: civilizacije ne padaju odjednom, nego kad se nekoliko pritisaka posloži u isto desetljeće. Hattuša je izgorjela dvije godine nakon najgore suše. Nitko ne može reći je li glad dovela do pobune, do napada ili do obojega. Ali slijed je jasan.
Kronologija kao političko pitanje
Ima u ovome i jedna manje romantična strana. Rekonstrukcija drevnih kronologija nije samo akademska igra; ona je i pitanje čiji su izvori prihvaćeni kao mjerodavni. Desetljećima se rasprava o mezopotamskim kronologijama vodila između škola koje su se oslanjale na različite pretpostavke o astronomskim zapisima. Nova studija ne rješava tu raspravu zauvijek — ali uvodi dokaz koji se ne može pregovarati. Radioaktivni ugljik u godu drveta ne zna za škole mišljenja.
Upravo zato je ovaj rad zanimljiviji od tipične arheološke vijesti. Pokazuje model koji bi se mogao primijeniti i na druga razdoblja i druge regije, kako autori i sami navode: mjerenja radiokarbona iz pojedinačnih godova otvaraju nove mogućnosti za preciziranje kronologija. Ako se to jednom provede sustavno, dio povijesti koji danas učimo s „oko” ispred godine mogao bi se svesti na točan broj.
Ostaje pitanje koje vrijedi postaviti svakom ovakvom istraživanju: koliko su pouzdani zaključci koji ovise o jednom usklađenom događaju — u ovom slučaju erupciji Aniakchaka? Ako se taj jedan oslonac pomakne, pomiče se cijela konstrukcija. Znanost to zna i zato ovakve studije izlaze s marginama pogreške, a ne s tvrdnjama. Mediji to često zaborave prenijeti. Mi nećemo.

0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.