Novo datiranje ruši paradoks ledenog doba i mijenja kronologiju Europe

Novo datiranje kamina u špilji Riparo Mochi pomaknulo je dolazak lovaca-sakupljača iz ledenog doba u Italiju za dva do tri tisućljeća unatrag — i srušilo jednu od najtvrdokornijih vremenskih nelogičnosti europske prapovijesti.

Radi se o nalazištu pod stijenama Balzi Rossi, uskom obalnom koridoru na današnjoj francusko-talijanskoj granici. Tamošnja su iskopavanja još sredinom 20. stoljeća — između 1938. i 1959. — utvrdila vezu s Noaillienom, srednjegravetijenskom kulturom prepoznatljivom po malom, specijaliziranom kamenom alatku zvanom Noaillesovo dlijeto. Nova iskopavanja, objavljena u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports, otkrila su netaknuto ognjište okruženo morskim školjkama, dlijeta i alat za domaće poslove i rasijecanje mesa.

Ključna je bila školjka iz sedimenata oko ognjišta. Radiokarbonsko datiranje smjestilo ju je u razdoblje od prije 30.000 do 30.800 godina, čime je noaillienska faza na tom lokalitetu pomaknuta otprilike dva tisućljeća u prošlost. Riparo Mochi tako postaje najstarije zabilježeno noailliensko nalazište u Italiji.

Paradoks koji je rušio svaku logiku

Starija slika nije funkcionirala. Noaillien je u južnoj Italiji datiran na 31.000 do 30.000 godina, a u Riparo Mochiju, znatno bližem Francuskoj, navodno se pojavio tek oko 28.000 godina. Kultura je, dakle, izbijala duboko na jug 2.000 do 3.000 godina prije nego što je uopće prošla kroz svoja ulazna vrata. Takav slijed nije imao smisla.

Objašnjenje je dijelom metodološko. Stara iskopavanja rijetko su prosijavala fine sedimente, a slojeve su skidali širokim umjetnim razinama umjesto po prirodnim granicama tla. Novi tim vratio se na lokalitet, zabilježio točne trodimenzionalne koordinate svakog nalaza i sve iskopano tlo isprao kroz finu mrežu, izvukavši sitne ulomke kostiju, nožiće i krhotine kamena koje bi prije promakle. Pregledali su više od 7.500 sitnih kamenih predmeta.

Dlijeta koja nisu dlijetala

Mikroskopska analiza potrošenosti alata donijela je neočekivan obrat. Arheolozi su dugo pretpostavljali da su dlijeta služila za urezivanje i žlijebljenje tvrdih materijala poput kosti i rogovlja, i to svojim šiljcima. Na šiljcima nije bilo nikakvih tragova habanja. Umjesto toga, mikroskopski tragovi duž dugih, oštrih bočnih bridova upućivali su na rezanje mekih životinjskih tkiva — mesa i kože.

Ostali alati uklopili su se u logičnu sliku radionice. Mikrogravete su bile montirane na drške kao vrhovi lovačkog oružja. Strugači i klinovi oblikovali su drvene drške i cijepali kosti, bilo zbog srži, bilo za izradbu sirovih komada za koštane alatke.

Hladnoća kao pokretač

Dolazak lovaca-sakupljača u taj koridor poklopio se s grenlandskom stadijalnom fazom 5.1, prije otprilike 30.500 godina, kada se europska klima naglo okrenula prema hladnom i suhom. Teški uvjeti vjerojatno su ljude gurnuli na istok uz sredozemnu obalu, prema blažim zaklonima u Italiji.

Autori zaključuju da je noaillienska kultura stigla kao cjelovit sustav ponašanja i brzo zamijenila postojeće lokalne obrasce, umjesto da se s njima stopila. To upućuje na širenje potaknuto stvarnom ljudskom migracijom u rijetko naseljene obalne krajeve, a ne na prenošenje kulture trgovinom.

Ovdje valja postaviti pitanje koje istraživači nisu: ako je jedna kultura mogla prekriti lokalne obrasce u nekoliko stotina kilometara obale, koliko je onda europske prapovijesti ispisano upravo tako — kao niz naglih zamjena, a ne postupnih prijelaza? I koliko je takvih „paradoksa” u datiranju zapravo posljedica metodologije 20. stoljeća, a ne stvarne povijesti?

To pitanje nije akademska sitnica. Svako datiranje pomaknuto za dva tisućljeća mijenja kronologiju cijelog kontinenta, a posljedično i modele o tome kako su se populacije kretale, miješale i nestajale. Hrvatska nalazišta iz gornjeg paleolitika, poput onih u Istri i na sjeveru zemlje, dijele isti problem: zaključci starih iskopavanja prenose se desetljećima bez provjere modernim metodama.

Riparo Mochi pokazuje koliko se toga može promijeniti jednim pažljivo prosijanim sedimentom. Pitanje je samo koliko lokaliteta još čeka isti tretman — i koliko će se „ustaljenih” priča o ledenom dobu pokazati kao posljedica sita koje nikada nije upotrijebljeno.