Koža stara sedam tisućljeća otkriva tajnu neolitskih pastira

Komad kože star sedam tisućljeća iz špilje u Granadi pokazao se kao rijedak dokaz da su neolitski stočari na Iberijskom poluotoku uzgajali domaće koze, a ne lovili divlje kozoroge.

Analiza drevne DNK provedena na kožnom ulomku iz špilje Cueva de los Murciélagos u Albuñolu pokazala je da je riječ o domaćoj kozi blisko srodnoj današnjoj sjevernošpanjolskoj pasmini Bermeya. Uzorak je datiran na približno 7.000 godina, u razdoblje ranog neolitika, a koža je prije ukopa bila štavljena i probušena, što upućuje na odjevni predmet ili zaštitni pokrivač položen uz ljudske ostatke.

Studiju je vodila Jolijn A. M. Erven s University College Dublin, a objavljena je u časopisu PLOS One. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva da se iz toplog i vlažnog okruženja uspije izvući dobro očuvana drevna DNK, jer se takav materijal obično raspada u takvim uvjetima i preživljava tek u hladnim i suhim staništima.

Što špilja čuva, a što znanost preskače

Istraživači su iz fragmentiranog materijala uspjeli rekonstruirati i mitohondrijsku i nuklearnu DNK. Rezultat potvrđuje da su neolitski stanovnici već koristili pripitomljene koze, a ne divlje iberske kozoroge, te da u Španjolskoj postoji neprekinuta linija koza duga nekoliko tisuća godina.

Zanimljiv je i nalaz da u uzorku nema afričkog genetskog naslijeđa, za razliku od suvremenih europskih koza. Autori zaključuju da su se ibersko-afričke kulturne veze možda uspostavile tek nakon neolitika, ali upozoravaju da je uzorak nepotpun i da zaključak treba uzeti s dozom opreza.

Francisco Martínez-Sevilla ističe da je očuvanje kože izuzetno: špilja je sačuvala organske materijale koji u arheološkom zapisu gotovo nikad ne prežive, pa pruža uvid u pretpovijesne tehnologije, stočarstvo i odnos ljudi prema domaćim životinjama. Kevin Daly dodaje da je rijetkost da tako stari organski materijali zadrže DNK te da je veza sa suvremenim iberskim pasminama dokazana iz svega nekoliko preostalih molekula.