Znanstvenici okupljeni oko međunarodnog projekta BODY-POLITICS pregledali su gotovo 200 osoba iz muzejskih zbirki i starih izvještaja o iskopavanjima na ranoskandinavskim nalazištima. Kod dvanaest osoba pronašli su tragove trauma, a kod najmanje osam dokaze namjernog nasilja. Rezultati su objavljeni u časopisu Journal of Archaeological Method and Theory.
No ono što ovu studiju čini neobičnom nije broj ozljeda, nego mjesto na kojem su kosti završile. Ostatke su pronašli u ognjištima, ispod podova kuća, u bunarima i u dvoranama za gozbe — dakle u prostorima u kojima se živjelo, a ne u grobljima.
Tri udarca u glavu i prijelom ruke
Među nalazima se ističe muškarac iz vikinškog doba koji je preživio tri odvojena udarca u lubanju, uz prijelome podlaktice i ključne kosti. Umro je od nečeg drugog. Drugi pojedinci nosili su znakove višestrukih ozljeda kroz život, što govori o trajnoj izloženosti nasilju, a ne o jednom incidentu.
Najpotresniji je ulomak lubanje djeteta starog između dvije i četiri godine, pronađen ispod poda, s mogućim tragom ozljede od oružja u vrijeme smrti.
Uz prijelome, istraživači su zabilježili i dentalne probleme te markere kroničnog fizičkog stresa. Autori navode nekoliko mogućih objašnjenja: nasilje unutar kuće, sukobe unutar zajednice, obračune između različitih skupina ili ritualno nasilje poput ljudske žrtve.
Nakon smrti ti ljudi nisu dobili uobičajen ukop na groblju. Njihovi su dijelovi tijela obrađivani, rezani i preinačeni, kako stoji u zaključku, „namjerno procesuirani i preobraženi u smrti i poslije nje”.
Što nam ta slika govori danas
Popularna slika Skandinavije danas počiva na uređenim državama, jakom socijalnom ugovoru i niskoj razini uličnog nasilja. Ova studija pokazuje koliko je ta slika mlada. Iza nje stoji društvo u kojem je ozljeda bila dio svakodnevice, a tijelo pokojnika predmet obrade, ne počasti.
Zanimljivo je i to što su najdrastičniji nalazi pronađeni u domovima. Nasilje se u ranom srednjem vijeku nije odvijalo negdje izvan, na bojnom polju iz saga, nego tamo gdje se spavalo i jelo. To je pouka koju povjesničari često prešućuju jer se ne uklapa u romantičnu priču o vikinškim pohodima.
Ostaje pitanje koje istraživači nisu postavili: koliko je od tog nasilja bilo unutarnje, obiteljsko, a koliko kolektivno? Ako je suditi po kostima, granica između kućnog praga i bojnog polja u to doba gotovo da nije postojala.
Ista logika vrijedi i danas. Društvo koje svoje nasilje skriva iza ugleda, bilo da je riječ o državi blagostanja ili o uređenoj zajednici, na kraju ostavlja tragove koje netko drugi mora otkopati.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.