Kostur stariji od samostana otkriva veliku pogrešku u datiranju

Kostur iz svendborškog franjevačkog samostana „umro” je gotovo stotinu godina prije nego što je samostan uopće podignut — i to nije greška u zapisima, nego u metodi kojom ga datiraju.

Dansko-nizozemski istraživački tim objavio je u časopisu npj Heritage Science upozorenje koje bi moglo poljuljati desetljećima ustaljenu praksu arheologije: radiokarbonsko datiranje ljudskih kostiju ozbiljno griješi kada su ljudi tijekom života jeli mnogo slatkovodne ribe. Kostur poznat kao III9B, pokopan u prestižnoj grobnici unutar samostana u Svendborgu, prethodno je smješten u razdoblje između 1100. i 1155. godine. Problem je što je taj samostan osnovan tek 1236. Dvije tvrdnje ne mogu biti istinite istovremeno.

Profesor emeritus Kaare Lund Rasmussen sa Sveučilišta Južne Danske, koji se bavi kemijskim analizama kulturnih nalaza, zajedno s Johannesom van der Plichtom iz Groningena i Jesperom Lieom Boldsenom ponovno je pregledao datacije 27 osoba pokopanih u danskim srednjovjekovnim samostanima. Zaključak je neugodan: šest kostura očito je pogrešno datirano. Osim III9B, problem se pojavljuje u Viborgu, gdje je jedan pokop datiran najkasnije u 976. godinu — više od dva stoljeća prije nego što je samostan sagrađen — te u cistercitskom samostanu Øm, gdje su pogrešno datirana tri pokopa.

Stari ugljik iz jezerskog mulja

Uzrok nije u laboratorijskoj pogrešci ni u lošoj kalibraciji. Ribe iz jezera i rijeka sadrže manje ugljika-14 od hrane kopnenog podrijetla, jer se stari ugljik oslobađa iz sedimenata uz obale. Kada ljudi jedu tu ribu, dio tog ugljika ugradi se u njihove kosti. Stoljećima kasnije, radiokarbonska metoda te kosti pokazuje starijima nego što jesu.

Rasmussen upozorava da se problem ne može riješiti jednostavnim oduzimanjem fiksnog broja godina. „U ekstremnim slučajevima riba iz Rajne može izgledati do 1300 godina starija od kopnenog organizma koji je živio u isto vrijeme. Ali to ne znači da možete jednostavno oduzeti 1300 godina. Upravo suprotno — efekt varira od nule do tisuću godina”, rekao je.

Morska riba djeluje slično, ali je njezin utjecaj predvidljiviji. U Sjevernom moru efekt je utvrđen na oko 400 godina i može se ispraviti poznatim rezervoarskim faktorom. Slatkovodni efekt, međutim, ovisi o lokalitetu, sedimentu i prehrambenim navikama pojedinca — što ga čini gotovo neuhvatljivim bez dodatnih analiza.

Pitanje koje istraživači nisu postavili

Ovdje se otvara pitanje koje znanstveni tim nije izravno adresirao: koliko je europske arheološke kronologije izgrađeno na kosturima ljudi koji su jeli slatkovodnu ribu? Danska ima oko 140 srednjovjekovnih samostana, a uzorak od 27 pokopa pokazao je stopu pogreške veću od 20 posto. Ako se taj omjer prenese na tisuće datiranih grobova diljem kontinenta, posljedice za relativnu kronologiju srednjeg vijeka nisu marginalne.

Rasmussen i kolege svoj rad nazivaju „riječima upozorenja”, ne revizijom povijesti. No upozorenje dolazi kasno. Radiokarbonsko datiranje smatra se pouzdanim gotovo 75 godina, a metodologija se u međuvremenu ustalila u udžbenicima i muzejskim katalozima. Ispravke će morati raditi generacije arheologa — i to na nalazima koji su već jednom proglašeni riješenima.

Paralela sa suvremenošću nameće se sama. Znanstvena metoda koja se ne propituje desetljećima može proizvesti sustavnu pogrešku koju nitko ne primijeti sve dok je neki konkretan nalaz ne učini očitom. Kao što kostur ne može biti stariji od zgrade u kojoj je pokopan, tako ni institucionalno povjerenje u metodu ne može nadomjestiti provjeru na terenu. Danski slučaj pokazuje da je najveći rizik od „lažnih staraca” upravo u onim disciplinama koje se same predstavljaju kao egzaktne.