Pustinja otkrila da je kamen bio ključan za naseljavanje Arabije

Terensko istraživanje od 1.500 kilometara preko pustinje otkrilo je da voda nije bila dovoljna da ljudi nasele Arabiju — trebalo je i kamenje.

Istraživački tim predvođen Jeffreyjem I. Roseom sa Sveučilišta u Algarveu prošao je 125 lokacija između pješčanih dina u pustinji Rub’ al Khali, jednom od najnehostinijih mjesta na planetu. Za razliku od ranijih studija koje su se oslanjale na računalne modele, ovi su znanstvenici doslovno stajali na terenu i kopali.

Rezultat je neobičan. Na 55 lokacija pronašli su dokaze drevnih jezera — sedimente koji potvrđuju da su monsunski pljuskovi nekada punili bazene i hranili travnjake usred pijeska. Fosilizirane školjke i ljuske nojevih jaja dodatno su potvrdile da je okoliš bio živ. A tragova ljudske prisutnosti — nula.

To nije slučajno. Da su rani ljudi tamo ostavili kamene alatke, istraživači bi ih vidjeli jer su pretraživali ogoljelo tlo. Nisu ih našli.

Kamen je bio jednako važan kao voda

Prostorni model koji su izradili pokazuje zašto. Na 57 posto područja koje je imalo pristup vodi geološka podloga nije sadržavala prikladan kamen za izradu alatki. Bez sirovine nema ni oruđa, a bez oruđa nema trajnog naseljavanja.

Autori su u radu objavljenom u časopisu Nature zaključili da modeli migracija koji zanemaruju geologiju sirovina „sustavno precjenjuju naseljivi prostor populacija ovisnih o kamenom oruđu”. Drugim riječima, karte prapovijesnih kretanja koje smo dosad crtali vjerojatno su bile preoptimistične.

Zaključak je jednostavan i tvrd: „Je li neka pustinja bila naseljena, ovisilo je jednako o kamenu na njezinoj površini koliko i o vodi koja je punila njezine bazene.”

Što ovo govori o nama danas

Ovo istraživanje nije samo arheološka zanimljivost. Ono ruši jednu od temeljnih pretpostavki suvremene znanosti o migracijama — da ljudi idu tamo gdje ima vode. Ispada da su rani ljudi birali mnogo pragmatičnije: gledali su što mogu uzeti u ruke i od toga napraviti alat.

Postavlja se pitanje koje autori nisu postavili: koliko još „znanstvenih” modela o ljudskom ponašanju počiva na jednoj varijabli koju je netko proglasio ključnom, a nitko nije provjerio na terenu? Ova studija nastala je upravo zato što su istraživači odlučili sići s računala i prošetati. Računalni modeli vodili su ih u pustinju, ali tek je fizički obilazak pokazao da modeli griješe.

I mi svoje razvojne i energetske strategije često gradimo na modelima stranih konzultanata koji nikada nisu kročili na naš teren. Model koji ne poznaje lokalnu geologiju — bilo kamena, bilo ljudi — uvijek će pokazati ljepšu sliku od stvarne.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature, a prati ga i komentar arheologa Emanuela Cancellierija iz istog tima. Za razliku od većine studija o ranim migracijama, ova nije ostala u laboratoriju. Prešla je 1.500 kilometara pijeska da bi dokazala kako je čovjek oduvijek bio praktično biće — ono što mu treba nije rajski vrt, nego kamen u ruci.