Mjesečeva kora se skuplja i puca, a baze se planiraju na rasjedima

Novo istraživanje lunarnih rasjeda donosi dosad najprecizniju procjenu skupljanja Mjeseca, ali i niz pitanja na koja svemirske agencije još nemaju odgovor.

Znanstvenici su analizom milijuna snimki lunarnog površja identificirali više od 10.000 mladih rasjeda raspoređenih po cijelom Mjesečevu globusu. Riječ je o takozvanim lobatnim eskarpama i malim grebenima na marijama, oblicima koji nastaju kada se kora skuplja i puca, a jedan se dio terena izdigne iznad drugoga. Voditelj studije Thomas R. Watters, znanstvenik emeritus pri Smithsonianovu nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemira, objavio je rezultate u Planetary Science Journalu uz suradnike Mariju Banks, Colea Nypavera i Marka Robinsona.

Računica je sljedeća: u posljednjih 400 do 800 milijuna godina Mjesečev se polumjer smanjio za otprilike 45 metara. Ako je tempo bio stalan, to znači skupljanje od šest do jedanaest centimetara na milijun godina, odnosno oko desetinke mikrometra godišnje. Zemljine tektonske ploče u istom se razdoblju pomiču oko 1,5 centimetra godišnje — otprilike koliko raste nokat na prstu. Mjesec se, dakle, skuplja brzinom koju ljudsko oko ne može zamijetiti ni tijekom cijelog života.

Jedna ploča, rasjedi posvuda

Zemlja ima više od petnaest litosfernih ploča, a oko 90 posto potresa i tektonske aktivnosti vezano je uz njihove granice. Mjesec je drugačiji: to je tijelo s jednom pločom koja djeluje kao neprekinuta ljuska. Kako se unutrašnjost hladi i skuplja, napetost se ne oslobađa na rubovima, nego puca bilo gdje. Posljedica je da lunarni potresi mogu nastati na bilo kojoj točki površine — i to bez upozorenja.

Studija otkriva i da rasjedi nisu ravnomjerno raspoređeni. Najdeblja kora ima najmanje rasjeda, što sugerira da su ta područja tektonski najstabilnija. Autori pretpostavljaju da se rasjedanje nije odvijalo rano u Mjesečevoj povijesti jer je debela, porozna i jako raspucana kora djelovala kao izolator, sprječavajući hlađenje i skupljanje sve do relativno nedavno.

Lunar Reconnaissance Orbiter kruži oko Mjeseca već 17 godina, a njegova kamera LROC vratila je milijune snimki površine. Watters je pritom izjavio da je broj mladih rasjeda vidljivih na tim snimkama „mnogo veći nego što je ikada zamišljao” te da će se rast postojećih i nastanak novih rasjeda nastaviti i danas.

Što to znači za buduće baze

Ovdje se otvara pitanje koje studija ne postavlja. Ako rasjedi nastaju posvuda i ako se Mjesec i dalje aktivno deformira, na čemu će se temeljiti stabilnost budućih lunarnih baza? Naselja planirana u blizini polova, uključujući i ona u trajno zasjenjenim kraterima gdje se očekuje led, leže upravo na terenu gdje su zabilježene lobatne eskarpe. Mouchez L, krater kod sjevernog pola, ima rasjed s visinskom razlikom većom od 100 metara. To nije kozmetički detalj za inženjere koji projektiraju temelje.

Dosadašnja rasprava o lunarnim bazama uglavnom se vrtjela oko radijacije, temperaturnih razlika i opskrbe vodom. Tektonska aktivnost u pravilu nije bila na popisu prioriteta. Novi podaci sugeriraju da bi trebala biti. Ako se tlo pod nogama može pomaknuti, svaka ozbiljna infrastruktura zahtijeva seizmičko modeliranje kakvo se radi na Zemlji prije gradnje u potresnim zonama.

Ima i šireg konteksta. Mjesec je jedino nebesko tijelo na kojem je čovjek stajao, a njegova geologija tek sada dobiva jasniju sliku. Instrumenti koji danas rade — LROC, ShadowCam na južnokorejskom orbiteru — daju podatke koje prije dva desetljeća nije bilo moguće prikupiti. Ono što se prije smatralo mrtvim, statičnim svijetom pokazuje se kao tijelo koje se i danas mijenja, polako ali mjerljivo.

Ostaje pitanje tko će te podatke iskoristiti i u čiju će korist. Mjesečeve sirovine, položaji za baze i prometni koridori nisu pitanje čiste znanosti. Ako se skupljanje nastavi, a rasjedi budu prolazili kroz područja od strateškog interesa, odluka o tome gdje se gradi postaje politička koliko i tehnička. Dosad su o tome odlučivale agencije i kompanije, a ne države koje plaćaju račun.