Znanstvenici su pronašli objašnjenje za geološku anomaliju koja je desetljećima zbunjivala stručnjake: dva gotovo identična lanca podvodnih vulkana u Tasmanovu moru nisu djelo dvaju različitih izvora magme, nego jednog te istog.
Lord Howe, otočić udaljen oko 600 kilometara od obale Novog Južnog Walesa, samo je vidljivi vrh lanca seamounta koji se proteže Tasmanovim morem. Oko 650 kilometara zapadno pruža se drugi lanac, Tasmantid, gotovo identičnom putanjom. Dvije paralelne vulkanske staze u sredini tektonske ploče, daleko od granica na kojima se ploče sudaraju — takav raspored dosad nije imao zadovoljavajuće objašnjenje.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Gondwana Research nudi odgovor: riječ je o jednom magmatskom peru koje se, nailazeći na prepreku, razdvaja na dva kraka.
Kako perje rađa dva lanca
Većina vulkana nastaje na dodirima tektonskih ploča. Havaji su izuzetak — tamo je mlaz vruće stijene iz dubine Zemlje probio Pacifičku ploču, a kako se ploča kretala iznad njega, ostavljao je za sobom niz otoka. Isti obrazac vrijedi i za Tasmantid i Lord Howe: oba lanca sve su mlađa prema jugu, prateći sjeverno pomicanje australske ploče tijekom posljednjih 40 milijuna godina.
Problem je razmak. Računalni modeli pokazuju da se dva pera bliža od tisuću kilometara obično spoje. Ova su ostala razdvojena 40 milijuna godina. Uz to, lava iz oba lanca kemijski je gotovo identična — što je nemoguće ako potječu iz dvaju nepovezanih dubokih izvora.
Rješenje leži u prepreci. Pero se uspinje iz dubine prema Zemljinoj jezgri i nailazi na ploču stare oceanske kore koja je potonula u subdukcijskoj zoni i zaglavila na oko 500 kilometara dubine. Ne može kroz nju, pa je obilazi — kroz pukotine s jedne i s druge strane. Tako nastaju dva kraka i dva vulkanska lanca.
Tri dokaza za jednu tezu
Francuski geoznanstvenici Maëlis Arnould i Nicolas Coltice proveli su simulaciju Zemljine unutrašnjosti koja u početku nije bila podešena da reproducira Tasmanovo more. No tijekom izvođenja, ploče i pera razvijali su se sami — uključujući i razdvajanje pera, s razmakom od 650 do 900 kilometara, točno onakvim kakav se vidi u stvarnosti.
Drugi dokaz je rekonstrukcija kretanja ploča tijekom posljednjih 200 milijuna godina. Ona otkriva traku potonule kore s prazninama s obje strane — točno tamo gdje model predviđa da bi svaki krak trebao izbiti na površinu.
Treći dokaz je u kemiji. Izotopi olova u oba lanca nose jedinstveni „otisak prsta” koji zahtijeva više od milijardu godina da se razvije. Obližnja potonula ploča tamo je samo 60 milijuna godina — prekratko. Otisak dolazi iz dubokog plašta, i nose ga oba lanca.
Što će biti s Lord Howeom
Simulacija pokazuje i budućnost. Razdvajanje ne traje vječno. Kako ploča koja blokira pero tone sve dublje, jedan krak ostaje otkriven i postaje dominantan, dok se drugi gasi. Volumen erupcija to potvrđuje: duž Lord Howea opada posljednjih 23 milijuna godina, dok najmlađi Tasmantid vulkani rastu.
Drugim riječima, Tasmantid postaje glavni kanal, a Lord Howe će jednog dana prestati rasti. Otok koji posjetitelji danas doživljavaju kao trajnu krhku ljepotu zapravo je posljednji vidljivi ostatak sustava koji se već gasi.
Nalaz ima posljedice šire od Tasmanova mora. Ako jedan lanac može biti tek ogranak pera koje se mijenja kad naiđe na potonulu ploču, tada brojanje lanaca nije isto što i brojanje pera. Geolozi se tim brojanjem služe za rekonstrukciju kretanja kontinenata — a metoda upravo dobiva ozbiljnu korekciju.
Isti mehanizam mogao bi objasniti i druge bliske lance, poput onoga kod Yellowstonea u Sjedinjenim Državama. Neka žarišta koja danas izgledaju posve obično možda su u prošlosti bila razdvojena. Seizmičke snimke ispod Tasmanova mora još su mutne, a uzoraka stijena s podvodnih vulkana premalo da bi geokemija bila čvršće potvrđena.
Ono što ostaje jest slika dubine koja se ne uklapa u udžbeničke dijagrame. Pera se obično crtaju kao ravne okomite cijevi. Ovo istraživanje pokazuje pero koje je dinamično, koje skreće, dijeli se i mijenja tijekom milijuna godina. Stijena pod nogama nikad nije tako postojana kako se čini — a pitanje koje se nameće jest koliko je još takvih „dvostrukih” lanaca u svjetskim oceanima proglašeno zasebnim žarištima, a zapravo su jedno te isto pero koje je negdje na pola puta naletjelo na zid.