NASA je objavila rezultate termalnog vakuumskog testiranja novih solid-state baterija razvijenih u sklopu projekta SPEARS (Solid Power for Extreme Environment Adaptability and Resilience in Space). Prototipne ćelije radile su stabilno do 80 °C, funkcionalno do minus 60 °C, a sa smanjenom učinkovitošću do minus 80 °C. Nakon izlaganja ekstremima od 100 °C do minus 170 °C, baterije nisu pretrpjele trajna oštećenja.
Ključna razlika u odnosu na konvencionalne litij-ionske baterije je elektrolit. Umjesto tekućeg, SPEARS koristi čvrsti keramički ili polimerni materijal. Tekući elektrolit se na lunarnim temperaturama smrzava, pregrijava ili isparava u vakuumu — što ga čini nepouzdanim za svemirske uvjete. Čvrsti elektrolit ne smrzava se i može preživjeti ekstremne hladnoće, nakon čega ga mali grijači vraćaju u radno stanje.
Od alata do rovera
Primjene su široke: od bušilica koje moraju raditi u zasjenjenim kraterima, preko rovera, do rezervnih izvora napajanja u astronautskim kompletima. Yi Lin, voditelj testiranja i istraživanja pri NASA Langley, ističe da se kemija baterije može prilagoditi — za energiju, snagu ili trajnost — ovisno o namjeni.
Projekt je započeo 2026. i trenutačno je u fazi razvoja tehnologije. NASA-in Ames Research Center radi na letnom hardveru koji bi baterije pripremio za testiranje u svemiru. Tek kasnije slijedi moguća komercijalna suradnja.
No upravo tu leži pitanje koje izvor preskače: ako se solid-state baterije pokažu komercijalno isplativima — a Ji Su, znanstvenica za polimerne materijale, navodi automobile, mobitele, dronove i komunikacijske uređaje kao potencijalna tržišta — tko će kontrolirati lance proizvodnje i patente? NASA razvija tehnologiju javnim novcem, ali komercijalizacija gotovo uvijek završi u rukama nekoliko velikih korporacija.
To nije teorijska zabrinutost. Litij-ionska baterija, koju danas uzimamo zdravo za gotovo, prošla je isti put: javno financirana istraživanja, a potom koncentracija proizvodnje u nekoliko zemalja i kompanija. Europa i Sjedinjene Države danas plaćaju cijenu te ovisnosti — o kineskim tvornicama, afričkim rudnicima kobalta i kartelima koji određuju cijene.
Načelo koje se ovdje nameće nije vezano samo za svemir: tehnologija razvijena javnim sredstvima mora ostati dostupna domaćem gospodarstvu, a ne završiti zaključana u portfelju nekoliko globalnih igrača. Ako NASA može razviti bateriju koja preživi minus 170 stupnjeva, onda valjda možemo osmisliti i model koji će spriječiti da plodovi tog rada završe izvan domašaja onih koji su ih platili.
SPEARS je tek prvi korak. Pitanje vlasništva nad tehnologijom je sljedeće — i teže ga je riješiti od termalne stabilnosti.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.