Griffin-1 spreman za Mjesec, ali tko će vladati južnim polom

Griffin-1 prošao je dvotjedno pečenje i zamrzavanje u komori koja je na nacionalnom registru povijesnih mjesta, a sve kako bi američka država preko privatnog izvođača osigurala prvo stalno naselje na Mjesecu.

Letjelica tvrtke Voyager Technologies završila je u rujnu seriju okolišnih testova u Laboratoriju za mlazni pogon (JPL) u Kaliforniji. Inženjeri su je vrtjeli na posebnom stolu radi mjerenja raspodjele mase, izložili je elektromagnetskim smetnjama u bezodzivnoj komori obloženoj pjenastim šiljcima, tresli je u tri smjera s rastućom silom i bombardirali zvukom do 153 decibela unutar zatvorene akustične komore.

Vrhunac je bio u takozvanom svemirskom simulatoru od 25 stopa, termalno-vakuumskoj komori visine 26 metara. Tamo je letjelica dva tjedna naizmjenično gorjela na 75 °C i ledila se na -100 °C, čime se oponašaju uvjeti putovanja kroz svemir i rada na Mjesečevoj površini.

Što nosi i kamo ide

Griffin-1 teži 1.265 kilograma, a prema dokumentaciji trebao bi ponijeti više od 455 kilograma tereta do kratera Nobile blizu južnog pola Mjeseca. Lansiranje je predviđeno kasnije ove godine raketom Falcon Heavy tvrtke SpaceX. Riječ je o letjelici infrastrukturne klase, što znači da ne nosi samo instrumente nego temelje za buduću bazu.

Na popisu tereta je deset znanstvenih i tehnoloških demonstracija iz šest zemalja, uključujući Astrolabov rover FLIP, koji bi trebao biti najveći komercijalni teret ikad dostavljen na Mjesec. Sve to dio je NASA-inog programa CLPS unutar inicijative Moon Base.

Voditelj ureda za razvoj istraživačkih sustava u JPL-u Charles Whetsel podsjetio je da ta ustanova testira robotske istraživače još od programa Ranger sredinom 1960-ih, kada su Sjedinjene Države dobile prve snimke Mjesečeve površine iz blizine.

Izvršni potpredsjednik Voyagera John Thornton poručio je da je Griffin-1 građen za povijesnu svrhu — dostavu infrastrukture i sposobnosti na Mjesec — te da dovršetak testiranja dokazuje pripremljenost letjelice za put do južnog pola.

Ono što u cijeloj priči ostaje neizgovoreno jest tko će zapravo kontrolirati infrastrukturu na južnom polu Mjeseca i po kojim pravilima. NASA ne gradi bazu sama, nego je prepušta lancu privatnih izvođača — od SpaceXa za lansiranje, preko Voyagera za slijetanje, do Astrolaba za mobilnost. Svaki od tih slojeva ima vlastite dioničare, vlastite interese i vlastite cijene.

Kad država plaća, a privatnik gradi, pitanje vlasništva nad ključnom infrastrukturom postaje političko, a ne tehničko.

Južni pol Mjeseca danas je ono što je Arktik bio u 19. stoljeću: prostor bez jasnih pravila u koji prve stižu one države i kompanije koje same sebi pišu pravila. Sjedinjene Države to čine kroz Sporazume iz Artemis, dokument koji je potpisalo više od 40 zemalja, ali koji nije međunarodni ugovor Ujedinjenih naroda i ne obvezuje one koji ga nisu potpisali.

Testovi u JPL-u tehnički su uspjeh i to nitko ne dovodi u pitanje. Politički su nešto drugo: potvrda da se utrka za Mjesec odvija izvan okvira koji bi jamčio da će plodovi tog rada pripasti širem krugu zemalja, a ne samo onima koje su se prve snašle.