Venera je jedina stjenovita planeta u Sunčevu sustavu, uz Merkur, koja nema nijedan prirodni satelit — a novo istraživanje objavljeno na arXiv poslužitelju nudi uvjerljiv scenarij zašto je to tako.
Znanstvenici predvođeni Stephenom R. Kaneom sa Sveučilišta u Kaliforniji proveli su kompjuterske simulacije koje su trajale nevjerojatnih 4,5 milijardi godina — koliko i sam Sunčev sustav. U model su ubacili brzinu rotacije Venere, masu hipotetskog mjeseca, njegovu orbitalnu udaljenost i unutarnje plimno trenje. Rezultat? O sudbini mjeseca odlučivale su početne okolnosti, a ne neki vanjski kataklizmički događaj.
Hladni slučaj u svemiru
Tim je varirao ključne varijable kako bi vidio koji scenariji dopuštaju preživljavanje mjeseca, a koji vode njegovu uništenju. U mnogim simulacijama mjesec se najprije udaljavao od Venere, a onda je promjena u brzini rotacije planeta uzrokovala preokret orbite — mjesec se počeo spiralno približavati planetu sve dok ga gravitacija nije rastrgala.
Prema njihovim izračunima, do tog je uništenja moglo doći već 30 milijuna godina nakon nastanka mjeseca, ali i čak 1,7 milijardi godina kasnije. Kako sami istraživači pišu u radu: „Odsutnost venerinog satelita prirodna je posljedica početnih uvjeta, a ne zahtijeva zaseban katastrofičan događaj.”
Zašto je Zemlja drugačija?
Ovo otkriće baca novo svjetlo na razlike između Zemlje i Venere, koje se često nazivaju blizankinjama zbog slične veličine i gustoće. Dok je Zemlja dobila masivni Mjesec koji stabilizira našu os rotacije i utječe na plimu i oseku, Venera je završila bez ičega — s rotacijom u suprotnom smjeru od većine planeta i temperaturama površine dovoljno visokim da rastale olovo.
„Prisutnost ili odsutnost mjeseca tijekom rane povijesti Venere mogla je biti kritična točka račvanja u toj divergenciji”, zaključuju znanstvenici. Pitanje koje se nameće, a koje istraživanje ne postavlja: ako je Venera svoj mjesec izgubila zbog vlastite rotacije, može li se sličan scenarij jednog dana dogoditi i našem Mjesecu koji se trenutačno udaljava od Zemlje nekoliko centimetara godišnje?
Iako odgovor na pitanje o venerinom mjesecu još nije konačan, ovo istraživanje pokazuje da ponekad najveće misterije Sunčeva sustava ne zahtijevaju spektakularne sudare i kataklizme — dovoljni su obični fizički zakoni koji djeluju milijardama godina.
2 komentara
Za Mjesec planete Zemlje statistički je postojalo manje od 0,0001% šanse da se podudare dvije stvari koje su se i desile.
To je šansa 1 prema milijun.
Prva stvar je mogućnost totalne pomrčine Sunca, što je moguće jer je Sunce oko 400 puta veće od Mjeseca, ali je ujedno i oko 400 puta udaljenije od Zemlje, te nam zbog toga oba tijela na nebu izgledaju gotovo identične veličine.
Druga stvar je da Mjesecu treba točno onoliko vremena da se okrene oko svoje osi koliko mu treba da napravi jedan krug oko Zemlje (27,3 dana). Zbog toga je prema nama uvijek okrenuta ista strana, dok takozvanu “tamnu” (daleku) stranu Mjeseca možemo vidjeti samo iz svemira.
I ovdje ne završava priča o slučajnostima.
Mjesec je neobično velik u odnosu na Zemlju, jer nijedan drugi planet u Sunčevom sustavu nema satelit koji je tako velik u usporedbi s matičnim planetom.
Mjesečeva orbita je gotovo savršeno kružna, dok većina drugih mjeseci ima izdužene, eliptične orbite.
Sve ovo rječito i nedvosmisleno govori da je Mjesec nije nastao prirodnim putem, već da je tamo postavljen.
Međutim, sisavaca i ljudi na Zemlji uopće ne bi bilo bez Mjeseca kao takvog!
Zemlja se okreće oko svoje osi pod kutom od oko 23,5°. Taj nagib (oblikovitost ili obliquity) zaslužan je za naša godišnja doba.
Gravitacijske sile Sunca i divovskih planeta (poput Jupitera i Saturna) konstantno povlače Zemlju i pokušavaju joj poremetiti os rotacije. Bez stabilizatora, Zemlja bi se ponašala kao zvrk koji usporava – počeo bi se divlje i kaotično ljuljati.
Mjesec kao Zemljin žiroskop: Budući da je naš Mjesec neobično velik (ima čak 1/80 mase Zemlje), njegova snažna gravitacija vuče Zemljino “ispupčenje” na ekvatoru. Taj hvat djeluje kao kozmički žiroskop koji amortizira udare drugih planeta. Zbog Mjeseca se nagib Zemlje mijenja za svega ±1,3 stupnja kroz ciklus od 41.000 godina (šeta između 22,1° i 24,5°).
Bez Mjeseca, nagib Zemljine osi mogao bi kroz milijune godina skakati od 10° pa sve do 45°.
Čak i manje promjene kuta (od desetak stupnjeva) na Zemlji uzrokuju velika ledena doba. Zamislimo klimatski kaos u kojem se cijeli kontinenti u par milijuna godina pretvaraju iz gorućih pustinja u kilometre leda.
Međutim, razvoj složenog, inteligentnog života (poput sisavaca i ljudi) zahtijeva dugotrajnu klimatsku stabilnost. Evoluciji trebaju stotine milijuna godina stabilnih uvjeta da bi razvila složene ekosustave, šume i bića s naprednim mozgovima. U svijetu bez Mjeseca, gdje se planet svakih nekoliko milijuna godina “prevrne”, biosfera bi konstantno bila resetirana masovnim izumiranjima.
Mjesec nam je učinio još jednu ključnu uslugu.
Zbog plimnog trenja, on već milijardama godina djeluje kao kočnica za rotaciju Zemlje.
Kada je Zemlja tek nastala, dan je trajao samo oko 6-10 sati.
Bez Mjeseca koji bi usporio planet, Zemlja bi se i danas vrtjela suludom brzinom, što bi uzrokovalo permanentne uraganske vjetrove i razornu atmosferu.
Pitanje je zašto Venera ima suprotnu rotaciju u odnosu na ostale planete Sunčevog sustava?Immanuel Velikovsky je tvrdio da je to zbog toga što je Venera izbačena iz Jupitera i da je prolazeći pored Zemlje uzrokovala one katastrofe opisane u Bibliji.Njegove tvrdnje su odbačene,ali je dobio potvrdu kad je kategorički tvrdio da Venera samo spolja liči na Zemlju,ali da je unutar vreli pakao,što su sonde kasnije potvrdile.