Antilopa stara 60.000 godina otkrivena u južnoafričkoj pećini

Ostatak antilope stare 60.000 godina pronađen je na crvenom pigmentu u južnoafričkoj pećini, a znanstvenici još ne znaju je li meso bilo sastojak boje ili je koža samo bila obojena.

Uzorci su uzeti iz Kilpdrift kompleksa, nalazišta iz srednjeg i kasnog kamenog doba smještenog u obalnim liticama rezervata De Hoop u Južnoafričkoj Republici. Tamo je crveni pigment okar, koji su rani ljudi koristili tisućljećima, ležao na površini bogatoj organskim tragovima.

Istraživački tim s Kyushu sveučilišta, sveučilišta u Bergenu i Kopenhagenu analizirao je te tragove metodom paleoproteomike — visokopropusnom analizom drevnih bjelančevina. U sedimentu su pronašli kolagen tipa I, karakterističan za običnu antilopu eland (Taurotragus oryx).

Rezultati su objavljeni u časopisu Proceedings of the Royal Society B, a prva autorica je Zahra Haghighi. Bjelančevine su izolirane iz arhiviranih uzoraka sedimenta i analizirane tekućinskom kromatografijom s tandemskom masenom spektrometrijom, nakon čega su uspoređene s velikim bazama podataka i posebnom referentnom bazom kolagena.

Što kolagen zapravo dokazuje

Nalaz potvrđuje da su životinjski materijali bili povezani s upotrebom okra u srednjem kamenom dobu. No to je i sve što pouzdano znamo.

Dvije interpretacije stoje otvorene: ili su rani ljudi namjerno miješali dijelove životinje u crveni pigment, ili je na tom mjestu bila koža elanda obrađena okrom. Prva bi značila recept, druga bi značila radionicu. Razlika je golema — jedno govori o simbolici, drugo o zanatu — a studija je ne razrješava.

Do sada su organski sastojci pomiješani s okrom bili iznimno rijetko dokumentirani, posebno u Africi. Zato je ovaj nalaz više metodološki nego interpretativni: pokazuje da se bjelančevine mogu izvući iz arheološkog sedimenta i tamo gdje drevna DNK ne preživljava.

Afrika je za genetičare prazna, za proteine nije

Topli i vlažni uvjeti u kojima su nastala mnoga afrička nalazišta razgrađuju DNK brže nego što to čine hladni europski ili azijski lokaliteti. Zbog toga je najveći dio afričke prapovijesti ostao bez genetičkih podataka, a rekonstrukcije su se oslanjale na kamen, kosti i pigmente.

Proteini su tvrdoglaviji. Kolagen preživljava u sedimentu desecima tisuća godina i nosi dovoljno informacija da se odredi vrsta, a katkad i tkivo iz kojeg dolazi. Ova studija je pokazala da se ta metoda isplati i na uzorcima koji su godinama stajali u arhivi, dakle bez novih iskopavanja.

To otvara jeftiniju i bržu stazu: muzejske zbirke diljem Afrike mogu se ponovno analizirati, a pitanja koja su bila zatvorena zbog nedostatka DNK mogu se ponovno otvoriti.

Pitanje koje istraživači nisu postavili

Ako je elandov kolagen dospio u okar namjerno, što je bio cilj? Crveni pigment od kože elanda ne dobiva ništa, a od mesa još manje. Ljepljivost, postojanost na svjetlu, miris — sve su to praktične osobine koje bi rani ljudi mogli tražiti, ali studija nijednu ne provjerava.

Drugo pitanje tiče se količine. Kolagen iz jednog uzorka ne govori je li riječ o jednokratnom događaju ili o ustaljenoj praksi. Bez serije uzoraka s različitih razina nalazišta, zaključak o „kompleksnom tehničkom i moguće simboličkom ponašanju” ostaje pretpostavka, a ne nalaz.

I treće: koža obrađena okrom nije isto što i okar pomiješan s kožom. Prvo je odjeća, drugo je boja. Arheolozi bi tu razliku trebali moći razlučiti analizom drugih tkiva — dlake, keratina, tragova obrade — a to studija nije učinila.

Što ovo znači za nas

Vijest je zanimljiva jer pokazuje da znanost o podrijetlu čovjeka polako izlazi iz genetskog monopola. Proteomika je alat koji ne traži skupe sekvenciatore ni savršeno očuvane uzorke, nego dobru kemiju i strpljenje.

Ali upravo zato treba biti oprezan. Svaki nalaz organskog materijala u prapovijesnom kontekstu brzo se pretvori u priču o simbolici i duhovnosti ranih ljudi, iako je najčešće riječ o sasvim praktičnoj upotrebi. Crvena boja na koži štiti od sunca, odbija insekte i označava pripadnost. Ponekad je okar samo okar.

Ono što ostaje čvrsto jest da su ljudi prije 60.000 godina u južnoj Africi znali sakupljati, mljeti i miješati materijale — i da su pritom koristili dijelove životinja. To je dovoljno za jedan korak naprijed. Ostalo je posao za sljedeće uzorke.