Nejednakost u prapovijesnoj Europi nije bila urođena nego sporo izgrađena

Studija o grobovima iz Češke pokazuje da su se prve europske stepske zajednice trudile oko zajedništva, a ne oko nasljednog bogatstva.

Gotovo 300 grobova iz razdoblja između 2900. i 2300. godine prije Krista, iskopanih u današnjoj Bohemiji, poslužilo je danskom arheologu Mikkelu Nørtoftu da razvije metodu koju je nazvao QuantWealth. Riječ je o postupku koji iz grobnih nalaza, popratnih predmeta, patologija kostiju, dobi i spola pokojnika te genetskih i Y-kromosomskih uzoraka izvlači procjenu društvenog statusa i nejednakosti u kulturi vrpčaste keramike.

Zaključak je zanimljiviji od same metode. Nejednakost u Bohemiji nije stigla s prvim doseljenicima iz ukrajinskih stepa, kako se dugo pretpostavljalo. Nastajala je postupno, kroz nekoliko stoljeća, i to najprije kroz ugled stečen u životu, a ne kroz naslijeđe.

Prva generacija gradila je zajedništvo

Najstarija faza, otprilike 2900. do 2700. godine prije Krista, slijedi nakon nekoliko teških godina koje je zasjenila velika vulkanska erupcija. Doseljeničke pastirske zajednice tada su, prema nalazima, ulagale u povezivanje mreže novih ljudi u srednjoj Europi — zajedničkim obredima pokopa i podizanjem zemljanih humaka, ali s malo grobnih priloga.

Razlike u bogatstvu bile su male i uglavnom vezane uz dob. Moć se raspoređivala na više stepskih loza, a rodna nejednakost gotovo da nije postojala. To je slika društva koje se tek konsolidira i koje status ne prepisuje djetetu rođenjem.

Kad pokop postane natjecanje

Od 2700. do 2500. godine slika se mijenja. Pojavljuje se nova loza, a pokopi se pretvaraju u poprište natjecanja. Raste broj prestižnih predmeta i mesnih priloga, šire se trgovačke mreže, jača rodna nejednakost, a bogato opremljeni grobovi sve se češće vežu uz odrasle muškarce. Zanimljivo je da istodobno raste udio mlađih odraslih pokojnika, ali bez jasnih znakova nasilja na kostima.

U završnoj fazi, od 2500. do 2300. godine, novi rod već dominira grobljima, a bogatstvo se pokazuje kroz djecu. Najbogatiji grob u cijelom uzorku je onaj djevojčice iz mjesta Čachovice, s rijetkom bakrenom ogrlicom — torcom, simbolom višeg sloja kakav će se u Europi ustaliti tek u brončano i željezno doba.

Nørtoft nudi objašnjenje koje se oslanja na etnografske usporedbe i ranu indoeuropsku terminologiju: roditelji su mogli kititi djecu kako bi im podigli društvenu vrijednost u budućim bračnim razmjenama. Mladenke su u toj kulturi prelazile u muževljevo kućanstvo, a miraz i otkup mlade poznati su pojmovi u indoeuropskom rječniku.

Pitanje koje studija ostavlja otvorenim

Ono što ostaje neodgovoreno tiče se same srži rasprave: je li riječ o prvim koracima prema obiteljskim dinastijama kakve će se dokumentirati u brončanom dobu? Autori priznaju da imaju korelaciju između promjene Y-loze i nejednakog grobnog bogatstva u jednoj regiji, ali ne i podatke na razini obitelji. Bez više DNK uzoraka, tvrdnja o nasljednoj nejednakosti ostaje pretpostavka.

I tu se otvara pitanje koje istraživanje ne postavlja: zašto arheolozi uopće mjere nejednakost kao mjeru napretka ili nazadovanja? Grobni prilozi govore o tome što su preživjeli odlučili staviti u zemlju, a ne o tome kako je netko živio. Bogat pokop djeteta može značiti naslijeđe, ali i tugu roditelja koji su potrošili sve što imaju. QuantWealth to razlikovanje ne može razriješiti, ma koliko precizno brojio bakrene ogrlice.

Studija je objavljena u Journal of Neolithic Archaeology, a njezini autori najavljuju daljnja istraživanja kulture vrpčaste keramike i kulture zvonastih pehara koja ju je u srednjoj Europi zamijenila. Do tada ostaje jedno solidno utvrđeno: nejednakost u ranim europskim pastirskim zajednicama nije bila urođena, nego izgrađena — i to prilično sporo.