Zid ispod pariške bolnice otvara stoljetnu raspravu o nastanku Pariza

Zid pronađen ispod pariške bolnice mogao bi prekrižiti stoljetnu raspravu o tome gdje je zapravo nastao Pariz.

Arheolozi su ovog ljeta pod bolnicom Hôtel-Dieu na otoku Île de la Cité, u samom srcu Pariza, otkopali zid dugačak dvadesetak metara koji datira iz galsko-rimskog razdoblja. Građevina od kamena i drva, kako je priopćilo francusko Ministarstvo kulture, vjerojatno je dio bedema Lutecije — antičkog imena Pariza — koji je podiglo galsko pleme Parisii, naseljeno uz obalu Seine još u željezno doba.

Nalaz je nazvan „velikim probojem”. Ministrica kulture Catherine Pégard izjavila je da je riječ o „jednom od najvažnijih ostataka ikad otkrivenih za razumijevanje galske Lutecije”, ali je dodala i da „znanstvena opreznost nalaže provjeru funkcije i kronologije” te da je „konvergencija dokaza u ovoj fazi iznimno upečatljiva”.

Otok ili predgrađe

Île de la Cité tradicionalno se smatra središtem Lutecije, no suparnička teorija, potkrijepljena ranijim arheološkim istraživanjima, tvrdi da se izvorno naselje nalazilo u Nanterreu, zapadnom predgrađu Pariza. Novootkriveni zid ide u prilog otoku.

Lutecija se prvi put spominje u sedmoj knjizi Cezarovih „Galskih ratova”, gdje se opisuje kao naselje na otoku u Seini povezano mostovima — opis toliko neodređen da je stoljećima hranio različite teorije o njegovu položaju. Zid pritom nosi i tragove vatre, što bi moglo odgovarati Cezarovu zapisu da su Gali zapalili vlastiti grad prije bitke kod Lutecije 52. godine pr. Kr.

Datiranje ugljikom smješta izgoreni materijal u razdoblje od 10. do 200. godine pr. Kr., što obuhvaća i godinu same bitke. Zid je visok jedva metar, a ležao je zakopan četiri metra duboko u dvorištu najstarije pariške bolnice; iskopavanja su počela u veljači.

„Vrtoglavo je stajati ovdje i otkrivati što je vjerojatno podrijetlo grada Pariza”, rekao je pariški gradonačelnik Emmanuel Grégoire obišavši nalazište.

Dorothée Chaoui-Derieux, koordinatorica arheoloških istraživanja u Parizu pri Ministarstvu kulture, opisala je otkriće riječima da su „svi naši prethodnici sanjali pronaći tragove galske prisutnosti na Île de la Cité” te da su „mnogo nagađali o toj temi”, a sada su, kako kaže, „na pravom mjestu u pravo vrijeme”.

Što nalaz zapravo dokazuje

Otkriće je spektakularno, ali ne zatvara pitanje — ono ga tek otvara na provjerljiv način. Jedan zid na otoku ne dokazuje da je Lutecija bila isključivo tamo, niti isključuje istovremeno naselje u Nanterreu. Galska naselja rijetko su imala jedno središte; plemenski teritorij Parisija mogao je obuhvaćati i otok i obalu, s otokom kao utvrđenim jezgrom i lukom.

Zato je ključno pitanje koje se u izvještaju o nalazu ne postavlja: je li ovaj bedem dio obrambenog prstena oko naselja ili samo ograda jednog gospodarskog dvorišta? Bez odgovora na to, „podrijetlo Pariza” ostaje lijepa formula za priopćenja, a ne zaključak znanosti.

Ima i šireg konteksta. Francuska je zemlja koja svoju državnost i identitet neprestano izvodi iz duboke prošlosti, pa arheološki nalaz u središtu prijestolnice uvijek nosi i političku težinu. Kad ministrica i gradonačelnik zajedno obilaze jamu duboku četiri metra, poruka nije samo znanstvena.

No upravo zato treba inzistirati na onome što je ministrica sama rekla: dok se funkcija i kronologija ne potvrde, riječ je o hipotezi s iznimno dobrim izgledima, a ne o dokazu. Arheologija je disciplina u kojoj se uzbudljivi naslovi najčešće pišu prije nego što laboratorijski nalazi stignu na stol.

Ako se potvrdi da je riječ o bedemu Lutecije, Pariz će dobiti materijalni dokaz o vlastitom početku kakav je dosad postojao samo u Cezarovim rečenicama. Ako se ne potvrdi, ostat će još jedan zid koji je stajao na pravom mjestu u pogrešno vrijeme — i još jedno nagađanje manje.