Put na Mars ostavlja trajne posljedice na ljudsko srce

Istraživači s Medicinskog fakulteta Wisconsina objavili su u časopisu PLOS ONE rad u kojem su štakorima simulirali uvjete dubokog svemira. Životinje su trideset dana visjele pod kutom od 30 stupnjeva, vezane pojasom za rep, kako bi se oponašalo premještanje tjelesnih tekućina prema glavi kakvo se događa u mikrogravitaciji. Potom su bile izložene snopu visokoenergetskih protona i teških iona poput silicija i željeza, kakvi prodiru kroz trup letjelice na putu prema Marsu.

Rezultat je perivaskularna fibroza — ožiljno tkivo koje se omotalo oko koronarnih krvnih žila. Pri dozi od 1,5 greja ožiljak se udvostručio u 270 dana i stisnuo krvne žile do točke na kojoj infarkt postaje znatno vjerojatniji. Bestežinsko stanje pritom nije igralo nikakvu ulogu; šteta je došla isključivo od zračenja.

Godinu dana kasnije — 83 posto

Kad su istraživači primijenili nižu dozu, približnu ukupnoj izloženosti tijekom trogodišnje misije na Mars, ožiljci se nisu pojavili odmah. Ali nakon godinu dana imalo ih je 83 posto štakora. Prevedeno na ljudski vijek, takve se posljedice mogu pokazati tek desetljećima nakon povratka.

Imunološki sustav prošao je još gore. Mjesecima nakon izlaganja slezenama štakora nedostajalo je dvije trećine prirodnih stanica ubojica, onih koje uništavaju virusima zaražene i, ključno, kancerogene stanice. Štakori izloženi samo mikrogravitaciji vratili su se na normalne razine; kod onih koji su primili i zračenje oporavak je bio prigušen. Kozmičke zrake očito koče sposobnost koštane srži da odgovori na fiziološki stres.

Sekvenciranje genoma bijelih krvnih stanica otkrilo je trajne mutacije u nizu gena, dio njih izravno povezan s klonalnom hematopoezom neodređenog potencijala (CHIP). Ta pojava na Zemlji dolazi s godinama, kad jedna mutirana matična stanica počne nadjačavati susjede. Nosimo je bez simptoma, ali ona četverostruko povećava rizik od infarkta i moždanog udara jer potiče upalu u stijenkama arterija. Zračenje je, čini se, preskočilo godine i ubrzalo taj proces.

Što studija ne pokazuje

Sam rad priznaje ograničenja. Doza je isporučena odjednom, a ne kontinuirano kroz mjesece i godine, pa ostaje nejasno bi li stanice mogle održavati korak s popravcima pri stalnoj izloženosti. Eksperiment je proveden samo na mužjacima, što znači da bi polovica potencijalne posade mogla reagirati drukčije.

No najzanimljivije pitanje nije medicinsko. Ako se šteta od zračenja pojavljuje desetljećima nakon misije, tko je nosi? Država koja pošalje astronauta ili privatna kompanija koja mu proda kartu? Ugovori o svemirskim letovima danas ne sadrže ni približno jasne odredbe o dugoročnoj zdravstvenoj skrbi kakve postoje za rudare ili radnike u nuklearnim postrojenjima. Posada bi mogla provesti godine u svemiru, vratiti se, a trošak liječenja pasti na javni proračun dok je dobit ostala u privatnim rukama.

Isti obrazac ponavlja se i na Zemlji: industrije koje zarađuju na rizičnim tehnologijama spremno prebacuju posljedice na porezne obveznike. Svemirski turizam već leti, a nitko još nije predložio obvezno osiguranje koje bi pokrivalo kardiovaskularne posljedice kozmičkog zračenja. Dok se to ne riješi, svaka rasprava o kolonizaciji Marsa ostaje marketinški slogan, a ne plan.

Znanstvenici su kvantificirali problem. Na političarima je da odgovore hoće li ga platiti oni koji lete — ili svi mi.