Zaljev preuzima sigurnost u svoje ruke i poziva Iran u pakt o nenapadanju

Omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi poručio je u Cambridgeu da Zaljev mora sam preuzeti odgovornost za svoju sigurnost i okupiti sve zemlje regije, uključujući Iran, u jedan pakt o nenapadanju.

Busaidi je u ponedjeljak na Sveučilištu Cambridge iznio plan koji dosad nitko iz Zaljeva nije izgovorio tako izravno: šest članica Zaljevskog vijeća, Irak i Iran trebali bi potpisati sporazum o nenapadanju i tako prestati ovisiti o vanjskim silama. Riječ je o govoru tijekom diplomatskog posjeta Britaniji, a poruka je bila usmjerena jednako Washingtonu koliko i susjedima.

„Nuklearno pitanje i pitanje Hormuza nemoguće je riješiti jer vanjske sile i dalje određuju uvjete, dok regionalne sile nisu sposobne preuzeti kolektivnu odgovornost”, rekao je Busaidi. Dodao je da je došao trenutak da Zaljev „istupi i preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost”, i to uključivo, sa svima.

Teza koja ruši američki okvir

Najvažniji dio govora nije bio poziv na suradnju, nego dijagnoza. Busaidi tvrdi da je prikaz Irana kao sigurnosne prijetnje „najštetniji od prioriteta koji su regiji nametnuti izvana”.

„To je proizvelo nestabilan regionalni sustav izgrađen na potpuno lažnoj percepciji da postoji temeljni regionalni antagonizam između Irana i arapskih država Zaljeva”, rekao je. „Takvog temeljnog antagonizma nema.” Arapi i Perzijanci, podsjetio je, stoljećima su u Zaljevu živjeli u miru.

Iz toga slijedi zaključak koji izravno ruši desetljećima građeni američki sigurnosni aranžman: „Svaka sigurnosna arhitektura Zaljeva koja ne uključuje Iran inherentno je nestabilna. Strukturno je nezdrava.”

Cijena rata koji je pogodio i one koji ga nisu vodili

Busaidi nije govorio u prazno. Od 28. veljače, kada su SAD i Izrael pokrenuli rat protiv Irana, arapske države Zaljeva postale su meta iranskih odmazdi usmjerenih na američke vojne baze na njihovu teritoriju — i to bez zaštite koju im je Washington godinama obećavao.

Račun je već stigao. Do kraja ožujka rat je potresao gospodarstvo UAE: s burzi u Dubaiju i Abu Dhabiju isparilo je više od 120 milijardi dolara tržišne kapitalizacije, a otkazano je više od 18.400 letova. Blokada Hormuškog tjesnaca odjeknula je globalnim tržištima.

U tom kontekstu Busaidijeva rečenica da „više nema smisla kriviti samo druge” zvuči kao obračun s vlastitim dosadašnjim kursom, a ne kao prijekor Washingtonu. „Moramo započeti novi regionalni dijalog o sigurnosti Zaljeva i to prije nego što nam se nametnu druga rješenja”, upozorio je.

Diplomacija koja se odvija paralelno

Govor nije izoliran događaj. Istog dana u Teheranu su se s iranskim čelnicima sastali dužnosnici Mekanske obrambene alijanse — saveza Saudijske Arabije, Turske i Pakistana. Iranski sigurnosni dužnosnik Mohsen Rezaei ocijenio je to početkom „stvarne preobrazbe” i poručio da američke prijetnje na regionalnu diplomaciju slabo djeluju.

Oman tu poziciju gradi godinama. Zemlja je i prije ovog rata bila jedini posrednik između Washingtona i Teherana, domaćin pregovora i kanal koji nitko drugi u Zaljevu nije mogao ili nije htio otvoriti. Busaidi sada taj kapital pokušava pretvoriti u institucionalni okvir — pakt koji bi vrijedio i kad se interesi velikih sila promijene.

Pitanje koje izostaje: tko bi pakt jamčio?

Ostaje, međutim, pitanje koje ni Busaidi nije postavio. Pakt o nenapadanju vrijedi onoliko koliko vrijedi jamstvo iza njega. Ako vanjske sile odlaze, tko jamči da sporazum neće pasti pri prvom ozbiljnom incidentu u Hormuzu ili u iranskom nuklearnom programu?

Busaidi daje naslutiti odgovor: partnerstva sa SAD-om „s vremenom će uključivati manje vojnih obveza, a više gospodarskih i investicijskih”. To je najava povlačenja sigurnosnog kišobrana, ne njegove zamjene.

Za Europu poruka je jasna. Regija koja sama definira svoje sigurnosne uvjete znači manje automatizma u energetskim i trgovinskim tokovima, ali i manje prostora za politiku koja se godinama ravnala prema Washingtonu bez vlastite računice. Ako Zaljev doista počne govoriti svojim glasom, prvi test bit će Hormuz — i cijena nafte koju plaćaju i oni koji u tom sukobu nisu birali stranu.