Francuska objavljuje rat mesu

Svakodnevni život u Francuskoj nekoć je bio prilično jednostavan – sve dok država nije odlučila postati osobni tjelohranitelj Majke Prirode, a prosječnog građanina proglasiti glavnim krivcem. Najnoviji potez? Ojačati otpornost klime – pa makar vi usput postali manje otporni.

Novoobjavljena „Nacionalna strategija za hranu, prehranu i klimu 2025.–2030.“ upozorava da 32 % odraslih jede previše mesa (osim peradi), 63 % pretjeruje sa suhomesnatim proizvodima, a pritom konzumira premalo voća i povrća. Možete naslutiti smjer.

Da – stiže lekcija o kravljim prdežima

Prema dokumentu, proizvodi životinjskog podrijetla odgovorni su za 61 % ugljičnog otiska hrane. Ako to dosad niste znali, sada znate. A pod povećalom su, čini se, i probavni sustavi samih mesojeda.

Pozivajući se na britansku studiju, izvješće navodi da emisije stakleničkih plinova vegana iznose tek 25 % emisija teških konzumenata mesa, izraženo u CO₂ ekvivalentu.

Ispričajte se, gospodo! Ili možda ne. Jer ako sve to počne nalikovati na natjecanje u moralnoj superiornosti, vrijedi podsjetiti da i 30 % graha i mahunarki – nakon probave – završi u atmosferi. Ako ćemo mjeriti tko je veći grješnik prema planeti, teško da ćemo doći do razumnog zaključka.

Pitanje je: postižu li sve te birokratske akrobacije išta konkretno? Dosadašnji rezultati ne ulijevaju pretjerano povjerenje.

Hoće li vam država izravno oduzeti odrezak s tanjura? Ne baš. Umjesto toga, pritisak će se pojačati na proizvođače mesa. Farmere koji su već zatrpani francuskim i europskim propisima, a sve više vremena troše usklađujući dokumentaciju sa satelitskim snimkama svojih polja.

Europska unija troši oko 40 % proračuna na poljoprivredne subvencije, a sustavi poput satelita Sentinel omogućuju provjeru prijava poljoprivrednika u sklopu Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP). Kontrola je precizna, detaljna i neumoljiva.

Uz to, Francuska kroz svoju nacionalnu niskougljičnu strategiju predviđa značajno smanjenje poljoprivrednih emisija do 2030. i 2050. godine. To u praksi znači da stočari moraju modernizirati proizvodnju, smanjivati emisije i ulagati u novu opremu – novcem kojeg je sve manje.

Istodobno, država potiče građane da „rebalansiraju“ unos proteina i okrenu se održivijim modelima prehrane. Drugim riječima: smanjite meso. A to znači i manju potražnju, manje prihode za proizvođače i dodatni pritisak na sektor koji je već na koljenima.

Ponekad se čini kao da je riječ o borbi protiv zabranjenih supstanci, a ne protiv odreska.

Zelena agenda možda je imala više smisla u razdoblju gospodarskog komfora. Danas, kada mnogi jedva spajaju kraj s krajem, ljudi jedu ono što si mogu priuštiti – a govedina sve češće postaje luksuz, ne izbor.

U međuvremenu, Francuska je oslabjela vlastitu energetsku stabilnost pokušajima smanjenja oslonca na nuklearnu energiju, a potom je sudjelovala u europskom zaokretu s jeftinijih ruskih energenata na skuplji uvoz ukapljenog plina. Posljedice osjećaju svi – od pekara do stočara.

Kao da to nije dovoljno, država je zaključila i da su građani previše sjedilački. Rješenje? Nove birokratske inicijative koje će ih potaknuti na kretanje. Jer, naravno, ništa ne motivira kao administrativni poticaj.

Sve to dio je šireg obrasca: stalnih opomena, savjeta i propisa – od korištenja klima-uređaja do recikliranja plastike, od energetskih eksperimenata do reguliranja prehrambenih navika. Poruka je jasna: država zna bolje.

Možda bi, barem ponekad, bilo učinkovitije pustiti ljude da sami odluče.