Nanostrukture u mozgu miša otvaraju put prema liječenju Parkinsona

Istraživački tim s Politehničkog sveučilišta u Hong Kongu, predvođen profesorom Lei Sunom, objavio je u časopisu Nature Communications rad koji spaja niskointenzivni ultrazvuk s inženjerski oblikovanim šupljim nanostrukturama silicijeva dioksida. Cilj je bio postići lokaliziranu i dugotrajnu stimulaciju dubokih moždanih struktura bez kirurškog usađivanja elektroda i bez genetskih modifikacija.

Parkinsonova bolest pogađa sustave koji kontroliraju kretanje. Tremor, ukočenost, usporenost i problemi s ravnotežom posljedica su postupnog gubitka neurona koji proizvode dopamin. Dosadašnje liječenje oslanja se na lijekove poput levodope, čiji učinak s vremenom slabi, ili na dubinsku mozgovnu stimulaciju koja zahtijeva operaciju i trajno usađene elektrode.

Što su zapravo postigli

Konvencionalni transkranijalni ultrazvuk prodire duboko u mozak, ali mu je prostorna rezolucija ograničena na milimetre ili centimetre. Raniji pristupi s nanočesticama i nanomjehurićima poboljšali su preciznost, no bili su nestabilni u živom tkivu. Hongkonški tim tvrdi da su njihove šuplje nanostrukture ostale funkcionalno osjetljive na ultrazvuk dulje od devet tjedana, što je omogućilo ponovljenu stimulaciju motoričkog korteksa, striatuma, ventralnog tegmentalnog područja i subtalamičke jezgre.

U modelima Parkinsonove bolesti na miševima, stimulacija subtalamičke jezgre povećala je signalizaciju dopamina, a tretirane životinje zadržale su više dopaminergičkih neurona. Isti učinak ponovljen je u drugom modelu bolesti, što upućuje na to da bi metoda mogla oponašati dio učinaka dubinske mozgovne stimulacije bez implantata.

To je dokaz koncepta, ne lijek. Razlika između miša i čovjeka u neurologiji nije formalnost — ona je ponor u kojem je propalo bezbroj obećavajućih terapija. I sami autori rad smještaju u okvir budućnosti u kojoj bi inženjerski nanomaterijali mogli nadopuniti ili smanjiti ovisnost o invazivnim metodama, a ne zamijeniti ih preko noći.

Pitanje koje istraživači ne postavljaju

Ono što u ovakvim radovima gotovo nikada ne čitamo jest pitanje vlasništva. Nanostrukture silicijeva dioksida nisu biljni pripravak koji svatko može sintetizirati u garaži. Patentirat će se, licencirati i na kraju prodavati kroz nekoliko globalnih farmaceutskih kompanija koje drže cijenu i pristup. Ako terapija jednog dana zaista proradi, o tome kome će biti dostupna odlučivat će odbori u Baselu, Bostonu i Šangaju, a ne pacijenti u Hrvatskoj.

To nije teorijska bojazan. Isti obrazac već smo vidjeli kod drugih naprednih terapija — od genskih lijekova s cijenom od nekoliko milijuna eura po dozi do novijih bioloških lijekova koji u hrvatski sustav dolaze godinama nakon odobrenja. Država koja ne ulaže u vlastita istraživanja i vlastitu proizvodnju na kraju plaća tuđu maržu za tuđe otkriće.

Ovdje se otvara i šire pitanje zdravstvene autonomije. Ako se tehnologija ultrazvučne neuromodulacije razvije do komercijalne primjene, hoće li biti regulirana kao medicinski zahvat koji zahtijeva odobrenje, nadzor i niz protokola, ili kao alat kojem pacijent može pristupiti uz informirani pristanak? Iskustvo s pandemijskim mjerama pokazalo je koliko brzo medicinska preporuka prelazi u obvezu. Isto se može ponoviti s neuromodulacijom.