Zapovjednik Quds snaga IRGC, general Qassem Sulejmani, nije planirao nikakve napada na Sjedinjene Države, stoji u izvješću Bijele kuće koje je Donald Trump imao na stolu kada je naredio pokretanje napada, odnosno čin državnog terorizma u kojem je 3. siječnja ubijen iranski general, a koje je objavljeno u petak. U izvješću koje je predano Donaldu Trumpu se nigdje ne spominju ove prijetnje.
“Dopis na dvije stranice koji je u petak objavila Komisija za vanjske poslove Zastupničkog doma, kaže da je udar protiv Soleimanija izveden kao odgovor na prethodne napade i da se Iran u budućnosti odvrati od provođenja ili podržavanja napada”, stoji u dokumentu kojeg citira The New York Times.
Istog dana kada je objavljen dokument, Senat je donio zakon o ograničavanju predsjedničkih ratnih ovlasti protiv Irana, zakon kojeg mora raspraviti Kongres, ali koji može poništiti veto predsjednika.
Stoga se u napomeni ističe da je Bijela kuća lagala kada je rekla da general planira neposredne napade na SAD, a njegova je likvidacija navodno provedena „kako bi to spriječila“.
Dakle, sada je i službeno potvrđeno da su SAD lagale svijetu. Ali i pored laži ostaje i ogroman dio onoga što se dogodilo.
Nikada u povijesti Sjedinjene Države nisu otišlo toliko daleko. Naravno, mnogo puta u prošlosti Sjedinjene Države su bile optuživane za uklanjanje međunarodnih aktera koji su percipirani kao oporba američkim interesima, a često su pronađeni i dokazi za takve optužbe, kao što su ratni zločini, torture, suzbijanje oporbe i što sve ne, ali nikad ta praksa nije bila tako eksplicitna kao s činom likvidacije Sulejmanija, koji je od američke vojske ubijen po nalogu predsjednika Trumpa.
Rat i laži protiv Irana
Ono što se dogodilo pokazuje da se u ovom ratu protiv Irana, kojeg je pokrenula Bijela kuća, popušta pritisku neokonzervativca, a koriste se sve moguće laži i manipulacije.
Ovo nije ništa novo, sjetite se samo rata protiv Iraka koji je „pravdan“ Sadamovim oružjem za masovno uništenje ili laži o sirijskom ratu.
Banalna potvrda, koja također baca novo svjetlo na neke kontroverzne epizode iz nedavne prošlosti, je napad na Saudi Aramco, napadi na neke naftne tankere u tranzitu u Hormuškom tjesnacu, koje je Amerika pripisala Teheranu s apsolutno neutemeljenim narativima.
Dakle, čak ni zakon koji ograničava predsjedničke ratne ovlasti, iako ga treba pozdraviti, svijet ne štiti od mogućeg rata, koji se može pokrenuti zaobilaznim putevima i manipulacijom. Naravno, uvijek se može otkriti u budućnosti što je bila istina, ali kao u slučaju Sulejmanija neće poslužiti svrsi.
Sadamovo nepostojeće oružje za masovno uništenje je bilo primjer. Posthumno otkriće laži nije spriječilo rat i, unatoč dokazanoj manipulaciji i lažima, američke trupe su i dalje su na iračkom teritoriju, unatoč tome što su tamo potpuno neopravdano i u stvari su okupacijske trupe, što u svom članku “Američka vojska sada okupira Irak – Vrijeme je za odlazak” priznaje i Nacional Interest.
No, osim toga, ostaje istaknuti još jedan važan aspekt ubojstva Sulejmanija, koji je imao neposredne posljedice.
Kao što je spomenuto, Trump nikako nije uvjeren u pozitivan ishod kampanje protiv Irana. On zapravo nevoljko vodi ovaj rat, iza kojeg stoje neokonzervativci i američki židovski lobi koji je usko povezan s izraelskom desnicom, posebno s premijerom Netanyahuom. Ovaj rat za njih je poprimio egzistencijalnu vrijednost.
Trumpov stav se vidio na summitu u Biarritzu u rujnu 2019., kada je Trump pristao na sastanak s iranskim predsjednikom Hassanom Rohanijem. Sastanak je miniran zbog pritisaka koji su dolazili od strane Netanyahua i bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona.
Štoviše, unatoč njegovoj hirovitoj naravi i ponašanju, predsjednik Trump je u više navrata rekao da je voljan sklopiti novi nuklearni sporazum s Teheranom, koji bi svijet zaštitio od katastrofalnog rata.
Ovaj sporazum nije moguć ako bi se pregovaralo o iranskom balističkom programu ili ako se ne ukinu sankcije protiv Islamske Republike, ali je izjava imala veliku simboličnu važnost.
Trump do sada nije uspio napraviti ništa, jer je izložen previše suprotstavljenim pritiscima. No, možda se u mogućem drugom mandatu, u kojem bi predsjednik bio slobodniji, otvorile neke mogućnosti za smirivanje strasti?
Ali ubojstvo Sulejmanija je promijenilo sve. Ako je prije atentata Teheran mogao pristati na neki oblik dogovora, što je pokazalo i ono što se dogodilo u Biarritzu, sada tih mogućnosti više nema.
Koji iranski političar uopće može stisnuti ruku američkog predsjednika čije su ruke zaprljane krvlju najomiljenijeg generala u Iranu?
To je posljedica zločina koji nema opravdanje, kojeg rasvjetljava članak The New York Timesa, koji objašnjava i slavlje ISIL-a zbog uklanjanja njegovog najvećeg neprijatelja. Podsjetimo da je čak i Trump rekao da je ISIS “prirodni neprijatelj Teherana“, međutim zaboravio je veliku ulogu generala Sulejmanija u borbi protiv ovog čudovišta.
Govoreći o atentatu, Benjamin B. Ferencz, jedan od sudaca različitih suđenja u Nürnbergu protiv nacista, ubojstvo iranskog generala je osudio kao “nemoralno”.
Što se tiče Irana, neokonzervativci i židovski cionistički lobi su ovim atentatom ostvarili još jedan cilj, a to je porast popularnosti tvrdolinijaša u Iranu koji bi mogli osvojiti većinu na predstojećim parlamentarnim izborima, što bi zatvorilo vrata bilo kakvom kontaktu, čak i preko posrednika kao što su Katar i Oman.
Sve ovo baca uznemirujuće svjetlo na neodgovornu antiiransku kampanju Washingtona. I to nije sve. SAD su zaprijetile Sulejmanijevom nasljedniku, generalu Esmailu Ghaaniju, da će“dijeliti njegovu sudbinu“, što je bila izravna prijetnja novim atentatom.
SAD sada otvoreno koriste gangsterske metode i objavom dokaza da je general Sulejmani ubijen a da nije bio nikakva prijetnja Americi su pružile materijalne dokaze da nisu civilizirana država.
