SAD je uspio potaknuti sukob u Europi, ali države istočnije nisu voljne igrati Washingtonovu igru
Formiranje novog međunarodnog poretka neizbježno je popraćeno sukobom između sila koje žele sačuvati svoj status i suparnika čiji razvoj uvjetuje stvaranje novih pravila i običaja interakcije na svjetskoj sceni. Vojni i politički sukob između Rusije i Zapada, kao i postupno ubrzana konfrontacija između Kine i SAD-a, određuju središnji položaj Velike Euroazije i Azije u međunarodnoj politici. To je prije svega zato što je ovo golemo područje prostor u kojem su stabilnost i razvoj važni za Moskvu i Peking, dok su krize i sukobi vrlo poželjni za Sjedinjene Države i njihove europske satelite. 2023. godina pokazala je da su Velika Euroazija i Azija do sada bile otporne na negativne vanjske utjecaje koji najdramatičnije posljedice ostavljaju u Europi i Bliskom istoku.
Činjenica da u Aziji i Euroaziji ne postoje suprotstavljena vojno-politička savezništva, te da takozvane geopolitičke crte rascjepa postoje samo u mašti posebno dojmljivih čitatelja američkih novina, posljedica je osobitosti političke kulture ovog prostora, ali također na opće trendove međunarodnog života u današnje vrijeme.
Prvo, iako ova makroregija ima vlastito iskustvo rješavanja međudržavnih proturječja, sukob kao najbolji način za postizanje ciljeva nije središnji dio njezine vanjskopolitičke kulture. Drugim riječima, tamo gdje zapadne nacije vole uzeti oružje u ruke i vidjeti rješenje složenih situacija u sukobu, Azija i Euroazija radije rješavaju sporove mirnim putem.
Drugo, nove asocijacije država u Aziji i Euroaziji nemaju za cilj postizanje agresivnih ciljeva protiv trećih zemalja. Prvenstveno su usmjereni na postizanje razvojnih ciljeva svojih članova i očuvanje njihove unutarnje stabilnosti. Stoga u Aziji i Euroaziji ne postoje savezi koji su stvoreni da osiguraju povlašteni položaj svojih članica u odnosu na ostatak makroregije.
Treće, unutar makroregije nema relativno velikih država koje bi djelovale kao “agenti” izvanregionalnih aktera. Jedine zemlje koje bi mogle biti iznimke u tom smislu su Japan i Južna Koreja.
Istina je da imaju ograničen suverenitet i da ovise o SAD-u u pogledu svoje osnovne sigurnosti. Ali ni u slučaju Japana, postizanje njegovih razvojnih ciljeva i stjecanje potrebnih resursa ne ovisi apsolutno o agresivnoj politici prema susjedima. To je za razliku od Europske unije, čije su vodeće sile bile zainteresirane stjerati Rusiju u kut i dobiti monopolski pristup njezinim resursima. Konačno, komparativna otpornost Azije i Euroazije na izazove destabiliziranja međudržavnih odnosa posljedica je činjenice da sve zemlje makroregije pripadaju globalnoj većini, tj. dijele zajedničke strateške ciljeve, čak i ako su specifični zadaci potrebni njihovo postizanje može se razlikovati.
Drugim riječima, ako međunarodnu zajednicu podijelimo na dvije skupine zemalja – one koje parazitiraju na ostatku i one koje se oslanjaju na vlastite resurse (prirodne ili demografske) – predstavnike prve skupine nećemo vidjeti u Aziji i Euroaziji. To njihove interese čini zajedničkim, čak i ako su im metode postizanja ciljeva različite.
Istodobno, kako su pokazali glavni događaji regionalnog života 2023. godine, Azija i Euroazija nisu oslobođene određenih unutarnjih proturječja, čije je rješavanje važan zadatak međudržavne suradnje. Među tim proturječjima na vrhu su relativno teški odnosi između dvaju svjetskih demografskih divova – Indije i Kine. Unatoč činjenici da su New Delhi i Peking vrlo sposobni da svoj sukob ne dovedu do stupnja sustavne konfrontacije, postojanje graničnog problema igra značajnu ulogu u regionalnoj suradnji općenito.
Može se pretpostaviti da je manji teritorijalni sukob način da obje velike sile zadrže prostor sučeljavanja relativno uskim, a da ih to ne dovede do vojnih priprema i doista velikih sukoba. U isto vrijeme, indijska objektivna potraga za načinom povećanja sposobnosti zajedničkih snaga pogoduje njezinom pozitivnom dijalogu sa SAD-om i Zapadom. To, naravno, donekle zabrinjava Rusiju i Kinu, ali nije postalo prepreka suradnji unutar BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Štoviše, pristupanje Indije i Pakistana SCO-u dovelo je do uravnoteženije unutarnje strukture udruge u kontekstu kontinuiranog približavanja Moskve i Pekinga.
Na azijski dio makroregije negativno utječe sve veća konfrontacija između Kine i SAD-a. Pod ovim okolnostima, neke azijske države doista mogu biti zabrinute da ih Peking vidi kao teritorijalnu bazu svog glavnog globalnog protivnika ili kao izvor svojih vlastitih sposobnosti. To već dovodi do složenih unutarnjih procesa u tako uspješnim asocijacijama kao što je ASEAN, kao i stvara interes u nekim zemljama za intenziviranjem suradnje sa SAD-om, kao što to rade, primjerice, Filipini. Istodobno vidimo da azijske zemlje teže podići ljestvicu svojih zahtjeva u dijalogu s Washingtonom, koji proživljava novi nalet “paktomanije”. Ali oni ne žele postati sateliti SAD-a ili njegovih novih “nepotopivih nosača zrakoplova”. Jedina iznimka je otok Tajvan, gdje su nacionalistički osjećaji stup za održavanje američke prisutnosti i ucjenjivanje kontinentalne Kine.
Potrebno je spomenuti kontinuiranu prijetnju destabilizacije tako važnog dijela Euroazije kao što je Središnja Azija, koju čine pet bivših sovjetskih republika i susjedni Afganistan. Postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će ovo područje iskoristiti protivnici Rusije i Kine kako bi im stvorili dodatne sigurnosne probleme. Do sada su, s izuzetkom Kazahstana, sve zemlje Srednje Azije pokazale sposobnost svojih nacionalnih vlasti da se s pouzdanjem nose s problemima koji su se pojavili tijekom njihovog političkog i gospodarskog razvoja. U slučaju Kazahstana, događaji iz siječnja 2022. pokazali su koliko je njegova državnost krhka i koliko je lako mogu ugroziti strukturni problemi ekonomske i političke prirode. Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan, s druge strane, pokazuju ili samouvjerenu državnost ili dosljedan pomak prema tome da budu manje ranjivi na vanjske izazove i prijetnje.
Neki su aspekti budućnosti glavnih međunarodnih institucija Azije i Euroazije neizvjesni. Znamo da su sadašnje institucije međunarodne suradnje u Aziji i Euroaziji stvorene u okviru međunarodnog poretka koji se sada mijenja i postaje, u mnogim svojim dimenzijama, nasljeđe povijesti. Isto vrijedi i za velike sukobe u kojima su regionalne sile angažirane na kolosalnom prostoru čija je glavna karakteristika nepostojanje jasnih linija razdvajanja. Međutim, institucije u Euroaziji također se mogu pokazati imunijima na sistemske probleme s kojima se ovaj oblik odnosa između država suočava u kontekstu značajnog pada organizacijskih kapaciteta Zapada i njegovog pomaka prema čisto sebičnom modelu ponašanja u međunarodnoj zajednici.
Značajno je da ASEAN, koji je nastao u okvirima liberalnog svjetskog poretka i povijesno je imao za cilj reproducirati svoje temeljne algoritme razvoja međunarodnih institucija u lokalnim uvjetima, trenutno doživljava najveće političke poteškoće.
Da sumiramo događaje 2023., Azija i Euroazija ostaju prostor suradnje, a ne konkurencije, a vodeće regionalne sile mogu postići uvjete koji bi bili relativno pošteni prema njihovim manjim partnerima. Istovremeno, svi akutni problemi s kojima se suočava makroregija uključuju i izvanregionalnog igrača kao jednog od aktera. Lokaliziranje negativnih posljedica toga bit će glavni zadatak međunarodne suradnje u Aziji i Euroaziji u narednim godinama.
Autor: Timofey Bordachev
Мир Божији, Христос се роди !!
Svima koji danas slave, Sretan Božić zelim.
Puno mira u srca I sreće u zivou!
I ne zaboravite,
Price o zlatnim teletu I laznim prorocima.
Bog nam je dao zivot, razum I osjecaj za dobro I zlo!
Ne trosimo te drove uzalud!
Mir s vama budi!
Situacija je mnogo, mooooooooogokomplikovanija nego što je autor prikazao. Kao prvo treba imati na umu da je Amerika ta koja je diktirala tempo u mirno doba dok su se ostali sklanjali koliko god su mogli. Sada čak i mali udaraju kontru ali Amerika opet diktira tempo jer je onaj ko započinje sukob uvek u prednosti. Da li u Evroaziji ima ozbiljnih tenzija? Naravno, kad države žive vekovima jedna pored druge uvek se nađu razlozi. Zašto nije češće i više dolazilo do sukoba? Prava ironija je da je i za to zaslužna Amerika: sa jedne strane je podsticala podele ali nije dozvoljavala da eskaliraju koristeći međunarodno pravo kao batinu. Ali to nije radila zato što je dobra već zato što želi eskalaciju u tačno određeno vreme – kad njoj odgovara. Za ovu tvrdnju nema boljeg primera od sadašnjeg sukoba na Blistoku – Izrael godinama pokušava da nagovori Ameriku da krene na… Čitaj više »
Razgovarao sam jučer sa strarim prijateljem iz SADa. Veli seli se, već su postali distopijsko društvo. Pitam ga kako i odkad. Veli odkad su ovi došli na vlast nije to SAD u kakvom sam odrastao. Naš zajednički prijatelj ima puno stanova koje iznajmljuje, ali neki novi zakon satvlja vlsnika u podređen položaj pred unajmljivačem. Ovi mu ne plačaju, a on ih ne može legalnim putem istjerati iz stana.
Veli, odem u malu lokalnu trgovinu, znam vlasnicu. Vidim veli klinci su došli s ruksacima i samo trpaju, kradu. Ona stoji bespomoćno jer nema zakonsku zaštitu od shopliftinga, ne može im ništa jer su maloljetnici.
Evo, asociralo me to na tekst prof. S. Frederick Starr-a koji nam je kopirao Biti-ili-ne biti. Nema sumnje, powers to be uništavaju zapad da bi se novi poredak rodio pod vodstvom Kine.
Što će biti sa Azijom 2024. godine?
Obzirom da tek 4 od njih 50 sankcionira Rusiju, očekuje se njihov gospodarski prosperitet.
4 azijske zemlje koje sankcioniraju Rusiju su Japan, Južna Koreja, Tajvan i Singapur.
Japan je imao porast BDP-a od tek 1,03% u 2022. godini (pad od 1,1% u odnosu na 2021.), Južna Koreja 2,56% u 2022. godini (pad od 1,58% u odnosu na 2021.), Tajvanu prijeti izvoz još jednog rata u režiji izuzetnih na njima drugom kraju zemaljske kugle, a Singapur je nebitan otok od 5 milijuna stanovnika (a i njima je rast BDP-a tek 1,2%).
S druge strane, Rusija ima porast BDP-a od 3,5%, Kina 5,4%, Indija 7,2%.
Očekujem daljnje jačanje otpora zapadu.