Gaza u krvi – 91 ubijenih – 35-toro djece. Koliko puta još?

U Pojasu Gaze, u napadima koji su uslijedili unatoč važećem prekidu vatre, ubijeno je najmanje 91 osoba — među njima najmanje 35 djece. Kuće, šatori koji su služili kao skloništa, bolnica i džamija pogodjeni su udarima. Brojka hladna kao statistika, ali iza nje stoje imena, lica i razorene obitelji. Ovo nije slučajna pogreška; ovo je krvava stvarnost koja traži – pa ne, ne traži — zahtijeva oštru osudu.

Gledamo naslove, skrolamo, označavamo “pročitaj kasnije” i nastavljamo s danom. A u isto vrijeme netko broji leševe. Ne govorim o vojnom žrtvovanju u uniformi; govorim o civilima u svojim kućama, o obiteljima u šatorima koje su bile jedino što su nakon razaranja imale, o djeci koja su trebala samo spavati i rasti. Napadi su pogodili sjever, središte i jug Pojasa Gaze — 31 poginuli na sjeveru, 42 u središnjim područjima, 18 na jugu, prema medicinskim izvorima.

U Beit Lahiji pogođena je škola pretvorena u sklonište; ubijeni su ljudi koji su tamo potražili sigurnost. U izbjegličkom kampu Shati dvije su kuće sravnjene u napadu; osmero mrtvih. U Sabri, džamija koja je bila sklonište za raseljene pogodjena je u jutarnjim satima — među ubijenima i oni koji su se nadali molitvi kao jedinom trenutku predaha. Majka i dijete ubijeni su u Tel al-Hawi; šatori u Deir al-Balahu i Al-Mawasi pretvoreni su u grobnice za one koji su mislili da su privremeno spašeni. Dok čitate ove retke, liječnici i spasilačke ekipe kopaju kroz ruševine i pokušavaju spasiti ili barem prepoznati tijela. (Anadolu Ajansı)

Nemojmo ulaziti u jezik koji to ublažava: “kolateralna šteta”, “pogrešan udar”, “incident”. Kad udariš školu- sklonište, kada pogodíš džamiju u kojoj su žene i djeca, kada pogodíš šator u kojem se skriva obitelj — to više nije jezik vojne strategije; to je etički bankrot. Ne postoji nijedna krivulja sofisticiranog ratovanja koja opravdava smrt nevinih u njihovim skloništima.

A sada zamislite — stani i dobro razmisli — što bi se dogodilo da se ista scena dogodi negdje drugdje, recimo u Ukrajini: 90 civila ubijeno u skloništima i kućama, džamija ili crkva pogođena usred prekida vatre. Bi li svijet prošao pored toga tiho? Bi li se naslovi transformirali u senzaciju s instant reakcijama, u kojima bi diplomati pozivali na hitne mjere, a sankcije i osude letjele brže nego tweetovi? Vjerujem — i to nije hiperbola — da bi bijes bio gromoglasan. Ali ovdje, u Gazi, isti broj mrtvih često prođe kroz isti mehanizam: brojka u vijesti, kratki komentar, pa zaborav za sedam dana. (Le Guardian)

Da budem posve jasan i grub: riječ je o ljudima koje su ubili udari, a ne “kolateral” koji se naknadno broji u statističkom izvješću. Riječi su važne jer ublažavaju ili razoružavaju moralnu odgovornost. Kada se zločin prevede u eufemizam, izgubimo sposobnost da ga jasno osudimo. Ovo nije pitanje geopolitičke pristranosti; ovo je pitanje ljudskog dostojanstva. Svako dijete ubijeno u svom snu jednako zaslužuje našu osudu, bez obzira na to gdje se rodi.

I ne, nije to teorijska “moralna jednakost” koja samo zvuči lijepo. To je suštinska propozicija pravde: ako netko ubije 90 civila u jednom dijelu svijeta i svijet se buni, a drugdje isto prođe kao “još jedan dan”, to znači da naš moral ima geografsku ogradu. To je gadna računica koja odbacuje osnovnu pretpostavku: da su ljudski životi vrijedni bez oznaka na karti.

Nadalje, poruke koje dolaze iz izvještaja su jasne: pogođene su strukture namijenjene zaštiti — škole, šatori, vjerski objekti i bolničke zone. To ruši svaki argument o nemogućnosti izbjegavanja civilnih žrtava. Ako se ciljevi nalaze u neposrednoj blizini skloništa i bolnica, onda postoji jasna i mučna potreba za odgovornošću i provjerom. Javnost ima pravo zahtijevati odgovore — ne formalne diplomatske notifikacije koje se upisuju i zaboravljaju, nego konkretna objašnjenja i transparentnost oko toga tko je, zašto i kako naredio udar. (Reuters Connect)

Oni koji su preživjeli sada žive s dvije rane: fizičkom i moralnom. Prva rana tišti tijelo, druga rastače povjerenje u svijet koji je obećao pravila. I dok ljudi prekopavaju ruševine tražeći preživjele i tijela, ti isti promatrači koji sjede pred ekranima i kućama vrlo često biraju udobnost ignoriranja. Je li to naše novo normalno? Ako dopuštamo da takve tragedije prođu bez snažnog i neoborivog osuda, onda smo izgubili sposobnost razlikovanja između rata i razornog očekivanja.

Oštra osuda nije puka retorika; to je moralna nužnost. Svako opravdanje ili relativizacija ovakvih činova stvara presedan. Ako dozvolimo da meta bude sklonište, ako dozvolimo da džamija u kojoj se traži sigurnost postane cilj — svijet otvara vrata za bezbrojne buduće zločine. To nije alarmistički apokalipsizam — to je logika neprekidanja nasilja: počini se, umanji se krivnja, izgubi se glas, ponovi se.

Na kraju, teško je ostati duhovit pred ovim razaranjem. Ipak, ponekad jedina mračna ironija koja ostaje jest ta da brojke prolaze brže kroz sustave nego ljudi. Novinski stupci love klikove, ali ne love pravdu. A pravda se ne nalazi u algoritmima koji odlučuju koje vijesti će biti promovirane. Pravda se nalazi u imenima i u odgovornosti.

Nije dovoljno reći da ovo “mora biti istraženo” i otići dalje. Nije dovoljno prelistati vijest i pomisliti da se nešto dogodilo negdje daleko. Ovo je direktna moralna prijetnja: ako pomirimo sebe s tim da se 90 civila može ubiti u skloništu i prolaziti kroz vijesti kao broj, onda smo izdali svoju sposobnost da prepoznamo zločin. Zato ja kažem jasno i bez okolišanja: ovi napadi zaslužuju oštru osudu — ne kao diplomatski protokol, nego kao civilizacijska nužnost. I ponavljam pitanje koje mora odzvanjati: što bi se dogodilo da je istih 90 civila ubijeno u Ukrajini? Odgovor je jednostavan — svijet bi gledao drugačije. A dokle ćemo mi gledati isto i šutjeti?