fbpx

Intervju: Kako su sljedbenici Stepana Bandere zaobišli KGB i “oteli“ Ukrajinu

ukrajina zelinski

U svom novogodišnjem obraćanju, predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski izgovorio je neke fraze na krimsko-tatarskom, ruskom i moldavskom jeziku, naglašavajući multinacionalnost Ukrajine. Kandidirajući se za predsjednika, Zelenski je obećao da će poštivati kulturne razlike svih građana Ukrajine. Međutim, već 1. siječnja je na zgradi Gradske vijećnice Kijeva istaknuta ogromna fotografija nacističkog kolaboracionista Stepana Bandere. Rođendan vođe ukrajinskih nacističkih kolaboracionista za vrijeme drugog svjetskog rata proslavljen je novcem iz gradskog proračuna u Ivano-Frankivsku, Lavovu i drugim mjestima. Ukrajinski institut za nacionalno sjećanje odao je počast Banderi prvog dana nove 2020. godine, kao u “stara dobra vremena” Vladimira Vjatroviča.

Predsjednik Zelenski je posebno čestitao “braniteljima zemlje na istoku” i sudionicima kriminalne „antiterorističke operacije“ u Donbasu. U Kijevu su naglasili kako ukrajinska državnost nastavlja svoje odbrojavanje s “Revolucijom dostojanstva”, kada su 1. siječnja 2014. neonacisti iz stranke Sloboda napravili veliku bakljadu u Kijevu.

Jurij Konstantinovič, veteran sovjetskih tajnih službi, vodeći stručnjak za KGB u Ukrajini, razgovarao je o novijoj povijesti Ukrajine s dopisnikom internetskog portala EurAsia Daily.

Još davne 1952. godine, Jurija Konstantinoviča je Ministarstvo državne sigurnosti SSSR-a premjestilo je u zapadnu Ukrajinu radi borbe protiv nacionalističkog kriminalnog podzemlja i ostataka boraca i suradnika Stepana Bandere i Romana Šuheviča.

EurAsia Daily: Jurij Konstantinovič, događaji Euromaidana pokazali su da stvarne procese u Ukrajini ne kontrolira službeni Kijev. Koja je nacionalistička organizacija 2014. predstavljala najveću opasnost za Ukrajinu i Rusiju?

Jurij Konstantinovič: 2013. i 2014. takvu opasnost nisu predstavljali Desni sektor i UNA-UNSO. UNA-UNSO se sam raspustio sredinom ’90-ih i nikad nije bio naklonjen Kijevu. Za Desni sektor čulo se tek početkom 2014. godine. No, Sloboda je bila ukrajinska parlamentarna stranka. Sada nije zastupljena Vrhovnoj Radi, ali na zapadu Ukrajine Sloboda imaju većinu u lokalnim vijećima.

Ta stranka ne krije svoje političke ciljeve, a to je potpuni prekid bilo kakvih veza između Ukrajine i Rusije. Ova je organizacija popunila prazninu koju je prethodno zauzimala otganizacija UNA-UNSO. Najneugodnije je što su Sloboda i njezin opsjednuti vođa Oleg Tjagnibok pod “proruskim” režimom Janukoviča uspjeli dobiti nekoliko mjesta u ukrajinskoj Parlamentarnoj skupštini.

Napadni Tjagnibok upao je u parlament uz pomoć posebnog „arsenala“, odnosno masovno plaćenim događajima, obradom masovne svijesti, zastrašivanjem i podmićivanjem stanovnika zapadne Ukrajine. Ali stranka Sloboda je zapadne regije Ukrajine dovela do potpunog
socio-ekonomskog kolapsa. Stanovnici Galicije, Bukovine i Volina za to krive službeni Kijev, lokalne oligarhe i „muskale“, kako pogrdno zovu sve koji žele bliže veze s Rusijom. Do 2014. ukrajinska oligarhija je zaista kupila imovinu u Rusiji, a ruski oligarsi u Ukrajini. Ruralni kraj zapadne Ukrajine od ’90-ih je odsječen od svih lokalnih sektora gospodarskog rasta. Jedini gospodarski razvijeni grad Galicije je Lavov. Ali sve što daje izgled razvijenog grada u Lavovu je sovjetska ostavština. Ali treba otići iz Lavova i vidjet ćete isto osiromašeno ukrajinsko selo s početka XX stoljeća.

Mladi koji su odrasli u takvom okruženju nakon raspada SSSR-a nemaju što izgubiti osim svog siromaštva. Za njih su glavni orijentir lokalni gospodarstvenici koji su stasali u gangsterskom okruženju i kako bi riješili svoje probleme unajmljuju nasilnike iz kriminalnog okruženja. Ternopol je “poznat” po trgovini drogom, a Lavov po prostituciji, a cijela zapadna Ukrajina je “Eldorado“ za kriminalne organizacije težeg i lakšeg kalibra, od koji se potonje bave krijumčarenjem.

Moskovska patrijaršija vodi se tamošnjim motom da umovima i dušom vladaju grkokatolici i šizmatička Kijevska patrijaršija, a od 2019. takozvana “Pravoslavna crkva Ukrajine”. Sve ove “crkve” nemaju nikakve veze s kršćanstvom. To su ultradesničarska, fašistička udruženja koja svoje zločinačke afere prikrivaju lažnim tamjanom i kanibalističkom vrstom „ikona“. Ali ove “crkve” imaju novac. A tko u Ukrajini ima novca, ima i moć.

Upravo iz takvog društvenog okruženja Sloboda dobiva svoje biračko tijelo. Viktor Janukovič potomak je ruskih donjeckih rudara koji nemaju nikakve veze sa “galicizmom”, ali je Slobodu njegovo i cijenio. Agresivni Oleg Tjagnibok je bio potreban Janukoviču da nokautira Domovinu Julije Timošenko. Populistica Julija Timošenko je još u vrijeme predsjedavanja Leonida Kučme uspjela pridobiti simpatije stanovnika ruralne i zaostale Ukrajine, ali se fašisti Tjagnibok činio Janukoviču mnogo manjim zlom od Julije Timošenko. Janukovičev režim pretvorio je Slobodu iz marginalaca u legalne političare. To je učinjeno uz pomoć Službe sigurnosti Ukrajine (SBU) i, naravno, američke obavještajne službe.

EurAsia Daily: Kako se to dogodilo?

Jurij Konstantinovič: U „narančastom“ razdoblju Ukrajine je američki veleposlanik u toj zemlji, William Taylor, došao je na Akademiju SBU na ceremoniju dodjele diploma. Taylor je osobno predao epolete nekoliko novih časnika. Čini vam se, a zašto je to učinio? Ali su svi ti časnici, dok su još bili kadeti, bili aktivni pripadnici Slobode.

Zatim su ovi časnici počeli naglo napredovati kroz redove Službe sigurnosti Ukrajine, sve dok nisu stigli do dovoljno ozbiljnih položaja agenata utjecaja. Utjecaj ovih američko-ukrajinskih vojnika postao je takav da su u određenoj mjeri mogli odrediti tijek mnogih događaja u Ukrajini. Pod Janukovičem su članovi Slobode mirno šetali Kijevom s vlastitim simbolima, vodili otvorenu kampanju u bilo kojem obliku, čak i najagresivniju. Ministarstvo unutarnjih poslova Ukrajine ove naciste nije diralo. U ministarstvu unutarnjih poslova izdana je naredba odozgo da se ne diraju ljudi Olega Tjagniboka, jer oni vole svoje. Ovdje imate jasan dokaz cinične bahatosti Washingtona, koji se još uvijek upliće u sve unutarnje stvari Ukrajine.

Otprilike na isti način aktivisti Tjagniboka provodili su ideološki tretman većine stanovništva Ukrajine za vrijeme izbora u Vrhovnu Radu. Kao što rekoh, aktivisti iz zavađene pokrajinske mladeži vodili su kampanju za Tjagniboka i druge poput njega još pod Janukovičem. Ali nema ih mnogo, dok starija generacija Ukrajinaca, koja se sjeća SSSR-a, ne krije svoje neprijateljstvo prema domaćim nacistima.

Ukrajinci su razočarani parlamentarnim imenima koje im nudi lokalno Središnje izborno povjerenstvo. Ali u isto vrijeme, malo je onih koji su spremni glasati za Tjagniboka, Andreja Biletskog i Dmitrija Jaroša. Hvala Bogu, Ukrajina nije potpuno poludjela.

Članovi strake Sloboda su vrlo dobro znali da za njih nitko neće glasati po slobodnoj volji, pa su pribjegli metodama prisilne obrade masovne svijesti. Za vrijeme izbora za Vrhovnu Radu, Tjagnibok je odlazio u sela, obilazio privatne kuće i pozivao na glasanje za kandidate iz svoje stranke. U suprotnom, prijetio je da će ljudima zapaliti kolibe, premlaćivanjem i drugim nasiljem. Najaktivnija kampanja u domovima odvijala se u zapadnim regijama. U Volinu, u okrugu Drohobič, glasači su prestrašeni paljenjem 99% svojih glasova dali za Jaroslavi Stecko iz Slobode, nakon čega je postala zastupnica u Vrhovnoj Radi.

Gospođa Jaroslava je posebna osoba. Ona je udovica Jaroslava Steckog , poznatog ukrajinskog nacionaliste koji je bio suradnik Bandere, a nakon 1945. počeo je surađivati s obavještajnim agencijama Sjedinjenih Država i Engleske. Kad su Sjedinjene Države 1946. stvorile “antiboljševički blok naroda”, Jaroslav Stecko je postao predsjednik ovog bloka.

Nažalost, većina zapadne Ukrajine sada je pod kontrolom nacionalista. U osnovi, “uspjesi” Slobode su posljedica zastrašivanja i straha u običnih ljudi, ali i nečasnog ponašanja službenog Kijeva.

Nacionalisti vješto igraju na regionalnu etnopsihologiju stanovnika Galicije. Kad je potrebno, oni u razgovoru s narodom stave u isti koš navodno “proruskog” Janukoviča, Vladimira Putina i staljinističke poslijeratne deportacije zapadnih Ukrajinaca. Iz njihovih usta ispada da su Kučma i Janukovič krivi za njihovu bijedu, a kasnije će ih „čekista“ Putin sigurno poslati u Sibir, kao što je Staljin učinio s njihovim djedovima i pradjedovima .

Ti argumenti su lažni i bez ikakve logike. Štoviše, nacionalisti, čak i oni koji su to ideološki najviše, ne smatraju Staljinove deportacije apsolutnim zlom za Ukrajinu, a Staljina čudovištem. Naprotiv, oni smatraju da je Staljinov glavni zločin protiv Ukrajine taj što joj je dao malo životnog prostora. U drugim okolnostima, Staljin je mogao postati otac zapadne Ukrajine, kao Stepan Bandera.

EurAsia Daily: Kako to mislite?

Jurij Konstantinovič: Nekoliko godina prije Euromaidana, vratio sam se u Lavov. Tada su galicijski nacionalisti u ukrajinskom tisku naglašavali staljinističke represije. Imao sam razgovor o tome s jednim poznatim nacionalistom, a on mi je rekao: „Staljinove represije i deportacije su neozbiljne sitnice koje Ukrajinci ne trebaju shvatiti ozbiljno.“ Prema njegovim riječima, najveća zamjerka nacionalista Staljinu je da što nije anektirao druge ukrajinske zemlje i pripojio ih Ukrajini, a koje su ostale u Poljskoj i Ruskoj Federaciji.

I u zoru „Organizacije ukrajinskih nacionalista“ i u naše vrijeme, ukrajinski nacionalisti sanjaju „Veliku Ukrajinu od mora do mora“, ukrajinsko carstvo koje bi se protezalo od baltičke obale Poljske do Kubana, a stranka Sloboda pokušava ostvariti ove snove. Na primjer, 2013. godine su aktivno “radili” u regiji Voronjež i drugim regijama Rusije. Konkretno, na svojim skupovima i sastancima poručili su da bi regije juga i jugozapada Rusije trebale ući u “Veliku Ukrajinu”. Da bi barem nekako pridobili ljude za njihove ideje, nacionalisti su rekli kako će “Velika Ukrajina” biti jedan od važnih dijelova Europske unije, a njeni će građani uživati iste beneficije kao i građani Njemačke ili Francuske.

EurAsia Daily: 1952. godine poslani ste u zapadnu Ukrajinu da se borite protiv nacionalističkog podzemlja. Koja je bila glavna opasnost ove kriminalne ilegalne organizacije?

Jurij Konstantinovič: Tijela sovjetske državne sigurnosti vodile su aktivnu borbu protiv nacionalističkog podzemlja do 1954. i 1955. godine. Predstavnici nacionalističkih zajednica sakrili su se u šumama ukrajinskih regija Ivano-Frankovsk, Lavov i Volin. Nacionalisti su provodili terorističke aktivnosti u Ukrajini. Na savjesti ovih bandita je smrt mnogih ljudi, uglavnom predstavnika takvih profesija kao liječnici ili učitelji. Često su ti liječnici i učitelji bili raspoređeni kao specijalno osoblje upućeno na rad u Ukrajinu od rukovodstva SSSR-a.
Nacionalisti su terorizirali i kreativnu inteligenciju svoje zemlje. 1949. u Lavovu su sjekirom ubili poznatog pisca antifašista Jaroslava Galana. Naša su tijela uspjela identificirati niz skupina koje su bile uključene u to. Svi sudionici ovog ubojstva i drugi su identificirani, ali to, nažalost, nije dovelo do potpunog urušavanja nacionalističkog podzemlja. Nalogodavci ubojstva Galana su, uz pomoć zapadnih gospodara, nastavili svoje terorističke aktivnosti.

Razbojnici iz OUN-UPA su vjerovali da u zapadnoj Ukrajini i Ukrajini općenito ne bi trebao postojati miran život i miran rad. Prosudite sami. Tamo gdje vlada atmosfera rada i stvaranja, tamo će nacionalistički i bilo koji teroristički pokret nužno propasti. Mirovnim radom se u Lavovu i Volinskoj regiji nanijela velika šteta nacionalističkom pokretu. Stoga su razbojnici iz OUN-UPA ubijali mirne radnike. Mogu sa sigurnošću reći da su ljudi mirne civilne profesije za Banderu i njegove suradnike bili mnogo opasniji neprijatelji od naoružanih službenika državne sigurnosti, policajaca ili vojnika.

EurAsia Daily: Ali koja je bila njihova motivacija? Nacistička Njemačka je izgubila rat.

Jurij Konstantinovič: S tim u vezi, to su bili tvrdoglavi ljudi koji nisu prepoznavali stvarnost i borili su se do svog fizičkog kraja. Sve dok nisu bili potpuno likvidirani, nisu odustajali. Fanatična opsesija i potpuna odvojenost od stvarnosti nisu bile toliko njihove karakteristike, koliko su ih poticale zapadne obavještajne agencije.

Do 1955. godine, kada su likvidirane glavne baze bandi, zapadne obavještajne agencije dale su banditima upute kako da izađu iz podzemlja i da se legaliziraju. Legalizacija je uključivala deklarativno kajanje i neiskrenu suradnju sa sovjetskim vlastima na sprječavanju razbojništva. Samo po sebi je to dovelo do njihovog ulaska u Komsomol, sindikate i komunističke organizacije. Članstvo u Komsomolu bilo je dio njihovih subverzivnih aktivnosti protiv sovjetskog sustava. Mnogi su učinili upravo to. Tako su zapadne obavještajne službe, koje je vodila CIA, pripremile petu kolonu u Ukrajini za subverzivnu borbu protiv sovjetske vlasti.

Ako pažljivo proučite rad poslanika Vrhovne Rade Ukrajine iz nacionalističkih blokova, možete vidjeti da su u sovjetskim godinama mnogi od njih radili na pristojnim pozicijama u okružnim odborima i regionalnim odborima Komunističke partije Ukrajinske SSR. Mnogi od sadašnjih nacionalista su u prošlosti bili zaposlenici gradskog odbora Kijeva i regionalnih odbora, a neki su bili i članovi Centralnog komiteta Ukrajine. Skrivajući se u partijskim i sovjetskim tijelima, ovi maskirani demonstranti bili su vođeni direktivama “braće” sa Zapada. Prije svega iz SAD-a i Kanade, gdje su se nakon 1945. nastanili mnoge vođe ukrajinskog nacionalističkog pokreta.

Na Zapadu su dobro razumjeli jednu jednostavnu stvar. Ukrajina je bila republika od strateškog značaja za SSSR. Što je ekonomska situacija u Ukrajini postajala burnija, to se više naša država uvlačila u trgovinsko ropstvo koje je nametnuo Zapad. Zahvaljujući Zapadu i njegovim agentima utjecaja u sovjetskim organima Ukrajinske SSR, naša je zemlja bila prisiljena kupovati kanadski kruh. I ne samo kruh. Ekonomska nomenklatura uvoza uključivala je američki čelik, motore za zrakoplovne motore i još mnogo toga.

Obratite pažnju na neke važne detalje. U to se doba ugljen iskapao u Donbasu, željezna ruda u rudnicima Krivoj Roga, a najveća tvornica zrakoplovnih motora u SSSR-u bila je u Harkovu. Osim toga, ukrajinska polja su mogla osigurati kruh ne samo SSSR-u, već i za većinu Europe. Nije slučajno što su nacisti tijekom okupacije Ukrajinske SSR vagonima odvozili ukrajinsku crnicu u Reich. Ako je sovjetska Ukrajina mogla osigurati cijeloj zajednici republika strateški važne proizvode, zašto smo onda te proizvode kupovali na Zapadu? U politici postoji maksimum i politika je nastavak ekonomije. U ukrajinskoj ekonomiji su bili umreženi interesi Sjedinjenih Država i Zapada, pomiješani s interesima nacionalističkog podzemlja Ukrajine. Kako bi se spriječio SSSR da razvije ekonomiju, sva su sredstva bila dobra.
Sjetite se poslijeratnih bilješki ravnatelja CIA-e Alaina Dullesa. Dulles je napisao:

“Nećemo ponavljati pogreške Napoleona ili Hitlera. Na teritoriju SSSR-a naći ćemo i podržati crve potkornjake i oni će sami potkopati deblo stabla vlastite države. Nećemo započeti rat sa Sovjetskim savezom, već ćemo ga raznijeti iznutra.”
Potvrda Dullesovih riječi je uvođenje bandita OUN-UPA u sovjetske i partijske organe Ukrajinske SSR i njihov kasniji subverzivni rad na važnim partijskim i sovjetskim položajima.

EurAsia Daily: Je li KGB uspio iskorijeniti nacionaliste?

Jurij Konstantinovič: Slučaj Mihail Kuhtjak primjer je takvog rada. Podsjetim kako je to bilo. Tijekom ’70-ih su članovi Organizacije ukrajinskih nacionalista odvedeni na Zapad preko svojih agenata u Ukrajinskoj SSR, a zaposlili su Mihaila Kuhtjaka kao pomoćnika na Odjelu za ortopediju i traumatologiju Medicinskoga instituta Ivano-Frankovsk.

Izravni vođa ove operacije bio je Rizbar, isti onaj Jaroslav Stecko, koji je tada živio u Sjedinjenim Državama. Izvođači su bili brojni nacionalisti urotnici, uključujući Jurija Šuheviča, sina likvidiranog nacističkog kolaboracionista Romana Šuheviča. Pod Viktorom Juščenkom su Roman Šuhevič i njegov sin Jurij dobili titulu “Heroja Ukrajine”.

Dakle, vraćen je liječniku Mihailu Kuhtjaku, koji je imao kodno ime „Orest“. Orest je upućen da šalje Rizbaru informacije političke, vojne i ekonomske prirode, pod uvjetima se ove informacije dostave Ralphu Porteru i Davidu Courtsu, zaposlenicima Generalnog konzulata SAD-a u Kijevu. Za dodatnu mogućnost, Orest je dobio i adrese zaposlenika američke ambasade u Moskvi.

Nakon što se Orest zaposlio u Ukrajinu, strani državljani koji su dolazili u SSSR s turističkim vizama su postali brojniji. Kroz ove “turiste” je Kuhtjak dobio desetke tisuća američkih dolara i vrijednu opremu kako bi izvršio zadaće koje su mu dodijeljene. Kuhtjak je neko vrijeme surađivao s članovima OUN-a. No, pokazalo se da je liječnik iz Ivano-Frankovska istinski patriot svoga naroda i o svom radu s Organizacijom ukrajinskih nacionalista izvijestio KGB.

Kako bi razotkrile ovo podzemlje, agencije za državnu sigurnost pripremile su Kuhtjaka za ulogu dvostrukog agenta. Prema uputama KGB-a, Kuhtjak je nastavio suradnju s članovima OUN-a, a zatim nas je informirao o tajnim nacionalističkim mrežama u Ukrajini i inozemstvu. Preko Kuhtjaka su nam bile dostupne određene informacije o tada stvorenoj antisovjetskoj grupi, čija je svrha bila provedba državnog udara u Ukrajinskom SSR u Lavovu i kasnija nacionalistička ekspanzija na cijelu Ukrajinu. To se planiralo učiniti ’80-ih.
Kuhtjaka sam osobno poznavao otkad sam radio s njim. Mnogo puta smo sugerirali da se Mihail Evgenijevič Kuhtjak preseli iz Ivano Frankovska u bilo koji drugi grad u SSSR-u, jer smo znali za osvetu i okrutnost nacionalista. Ali Kuhtjak je to odbio, jer nije mogao zamisliti bez života u rodnoj zemlji. On ne samo da nam je pružao samo strateški važne informacije, već je i govorio na radiju. Primjerice, jednom je govorio na radiju i upozorio Ukrajince na prijetnju Stepana Bandere. Savršeno smo razumjeli da je ovim govorom sebi izrekao smrtnu kaznu.

Nacionalisti su ubili Mihail Kuhtjaka „Oresta“ nakon raspada SSSR-a. Kuhtjak je zbog medicinskih razloga pozvan u jednu od regija zapadne Ukrajine. Na ovom putovanju umro je pod tajanstvenim okolnostima. U službenom izvješću piše “srčani udar”, ali mislim da su Mihaila Evgenjieviča ubili nacionalisti. Najvjerojatnije je bio otrovan.

EurAsia Daily: A što biste mogli reći o još jednom “junaku” moderne ukrajinske povijesti, Leonidu Kravčuku?

Jurij Konstantinovič: Odmah nakon 1986. godine, kada je Mihail Gorbačov najavio kurs ka perestrojki i novom razmišljanju, Ukrajinu je preplavio val visokih izdaja. Leonid Makarovič Kravčuk, načelnik odjela za agitaciju i propagandu u Centralnom komitetu Komunističke partije Ukrajine, bio je na vrhuncu ovog vala. Činilo se da će ispasti da je smijenjen. Jednom sam prisustvovao Kravčukovoj javnoj raspravi s nacionalistima na Sveučilištu u Lavovu. Dvorana i podij bili su prepuni iskrenih nacionalista koji nisu skrivali svoja uvjerenja. No, argumenti Kravčuka porazili su argumente pristaša Stepana Bandere. Dvorana je aplaudirala Kravčuku. Tada sam pomislio da ako u Komunističkoj partiji Ukrajinske SSR ima ljudi poput Kravčuka, tada će sve biti u redu, te da možemo spasiti Sovjetski Savez.

1990. Kravčuk je postao drugi tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine, odnosno druga osoba u stranačkom vodstvu Ukrajine. I kao da su ga zamijenili. Što se SSSR više bližio raspadu, to je Kravčuk otvoreno koketirao s nacionalistima. Neću zaboraviti njegovu priču o Lizoblijudskom i o tome kako je on kao dijete nosio hranu Banderi.

Kravčukova izdaja tada je iznenadila čak i Vjačeslava Čornovila, vođu nacionalističkog pokreta “Narodno ruho”. Čornovil će se čuvati Kravčuka do kraja života. Primjerice, Kravčuk je na bilo koji način želio biti u predsjedništvu Sveukrajinskog nacionalističkog foruma, koji je održan u Kijevu početkom ’90-ih. Čornovil ne samo da je odbacio Kravčuka, nego ga uopće nije želio vidjeti na sastancima kongresa, govoreći: “Ili Kravčuk, ili ja.” Izdajnike svi preziru. Uključujući i one za koje izgleda da ti izdajnici rade. Jer onaj koji je izdao vašeg neprijatelja izdat će i vas.

EurAsia Daily: U brojnim se izvorima nalazila informacija da je perestrojka Gorbačova pustila nacionaliste u Vrhovni sovjet Ukrajinske SSR.

Jurij Konstantinovič: U principu, da. Ali postotak nacionalista u Vrhovnom sovjetu Ukrajinske SSR na samom početku perestrojke bio je mali. U Vrhovnom sovjetu je bilo mnogo više komunista. Ali što je vrijeme više prolazilo, to je bilo više nacionalista u parlamentu sovjetske Ukrajine i sve više su diktirali svoju volju. Vjerujem da je za ovo kriv prije svega vrh SSSR-a.

Kongres narodnih poslanika SSSR-a 1990. godine je izglasao ukidanje članka ustava o vodećoj ulozi KP Sovjetskog Saveza, što je usvojeno s većinom glasova. Nešto kasnije, Vrhovni sovjet Ukrajine je istu stvar napravio s ustavom Ukrajinske SSR. Vjerujem da komunistički poslanici nisu baš shvatili što se zapravo događa u njihovoj republici. Otkazom vodeće uloge Komunističke partije ukrajinski komunisti su otvorili koridor nacionalistima, što nacionalisti, logično, nisu propustili iskoristiti.

Kurs Gorbačova o transparentnosti i demokraciji bio je za sljedbenike lika i djela Stepana Bandere pravi dar s neba. Ako je zemlja dozvolila apsolutnu slobodu govora, to je značilo da možete slobodno voditi propagandu Bandere i njemačkih kolaboracionista iz vremena Drugog svjetskog rata. Postupno su komunisti počeli gubiti svoje glasove na izborima za lokalna vijeća, ali i za najviše zakonodavno tijelo Ukrajinske SSR. U uvjetima opće promidžbe su u Ukrajini tada su bile samo dvije sile, slabi komunisti i sve jači nacionalisti. Što je perestrojka više napredovala, to su komunisti bili slabiji, a nacionalisti su jačali. Nije postojala treća snaga koja bi mogla okupiti narod Ukrajine. Ne isključujem da je to bio smisao “perestrojke i glasnosti” Gorbačova.

Tamo gdje nije djelovalo uvjeravanje, pribjegavalo se zastrašivanju i kriminalnu. Evo vam primjera. Ožujka 1990. su bili izbori za Vrhovni sovjet Ukrajinske SSSR. Nacionalisti su dovezli kamion s gorivom do zgrade Vrhovnog sovjeta i uputili zahtjev prema kojem ako izborno povjerenstvo ne pusti nacionalistički blok da uđe u parlament, kamion s gorivom bit će odmah zapaljen. U nekoliko regija Ukrajine odvijale su se nacionalističke demonstracije, više kao namjerne provokacije. Sljedbenici Stepana Bandere su shvatili su da je došlo njihovo vrijeme i ponašali su se sve hrabrije i agresivnije.

Nacionalisti su, nakon što su se probili do Vrhovnog sovjeta, počeli djelovati dalje. 16. srpnja 1990. Vrhovni sovjet Ukrajinske SSR, nakon dugih zakulisnih igara, usvojilo je Deklaraciju o državnom suverenitetu Ukrajine. Primijetite razliku, ne Ukrajinske SSR, nego Ukrajine. Datum usvajanja deklaracije je kasnije postao poznat kao Dan neovisnosti Ukrajine. Osam dana kasnije su Banderine pristaše dobile još jedan dar. Od strane zamjenika Gradskog vijeća Kijeva je 24. srpnja 1990. sa zgrade Gradskog vijeća spuštena crvena sovjetska zastava, a podignuta je žuto-plava zastava. Ukrajina je 1990. formalno bila dio Sovjetskog Saveza, ali je de facto već proglasila neovisnost.

EurAsia Daily: Gdje je Moskva gledala? Konkretno, KGB?

Jurij Konstantinovič: Čini mi se da je slučaj bio sljedeći. Iz neobičnih razloga, centar u Moskvi nije ozbiljno uzeo nacionalistički pokret u Ukrajini i nije računao do čega sve to može dovesti. Kad su grkokatolici u regiji Lavov, bivšoj Galiciji, okupirali pravoslavne crkve i tukli pravoslavne svećenike, ostatak SSSR-a ili nije znao ili je odbio vjerovati u to. Kad su se nacionalisti potrudili u informativnim ratu, Moskva je ili šutjela ili je odgovorila neprimjereno i s vrlo slabim udarcima. Sve se završilo tako da je do kolovoza 1991. KGB SSSR-a poražen u ratu od strane ukrajinskih nacionalista.

Rukovodstvo KP Sovjetskog Saveza tada nije imalo principijelan stav s ciljem očuvanja SSSR-a. Nisu poduzete dovoljno aktivne mjere za spas naše zemlje. I što je najgore, u najvišem stranačkom vodstvu SSSR-a nije bilo vođe koji bi mogao voditi pokret za spas Sovjetskog Saveza. Mnogi predstavnici najviših razina vlasti u SSSR-u bili su zaraženi virusima „demokratizacije i liberalizacije“, kao i „tržišnim reformama“, koje su se nespretno u zemlju došli iz okruženja Gorbačova.

Ni stranke, ni državna tijela, ni KGB SSSR-a nisu mogli spriječiti da nacionalni šovinisti uđu u zakonodavnu vlast svojih republika. Nacionalni šovinisti širom Sovjetskog Saveza počeli su zastrašivati ljude i poticati zločine koji su vrlo često završavali masovnim krvoprolićima.

Sovjetsko vodstvo je odustalo od primjene aktivnih mjera i nijedan od tih šovinista se tada nije pojavio na sudu. Jesu li se Zvijad Gamsahurdia i Abulfaz Elčibej, organizatori pogroma nad Rusima u baltičkim državama i središnjoj Aziji pojavili pred sudom? O tome što se dogodilo u Ukrajini, već sam rekao kada sam govorio o kamionu goriva pod Vrhovnim sovjetom Ukrajinske SSR. Moskvi je jasno pokazano da su Banderini nasljednici spremni izvršiti i teroristički napad, ali Moskva nije učinila ništa. Nitko od ukrajinskih šovinista nije procesuiran.

EurAsia Daily: Kažete, Moskva je šutjela. Ali koji bi mogli biti objektivni razlozi ove šutnje? Je li to bilo zato što su Aleksandar Jakovljev i Eduard Ševarnadze, koji su bili agenti zapadnog utjecaja, djelovali moćno i bili su glavni ljudi u Politbirou Centralnog komiteta KP SSSR-a?

Jurij Konstantinovič: Da, ali ne samo postupci tih ljudi. Razloge zločinačkog nedjelovanja centra iz Moskve u ukrajinskom smjeru treba tražiti u vremenima Hruščova. U ljeto 1953. godine pogubljeni su Bogdan Kabulov i Viktor Abakumov, oficiri osiguranja koji su se hrabro borili protiv nacionalnih separatističkih bandi u poslijeratnom SSSR-u. Nešto kasnije Hruščov je uhapsio Pavla Sudoplatova i Nauma Eitingona. Pavel Sudoplatov bio je noćna mora za Banderu i njegove sljedbenike. Upravo je ovaj neustrašivi čekista poslao vođu Oorganizacije ukrajinskih nacionalisa, Eugena Konovaleta, na onaj svijet. Sudoplatov je bio pravi junak SSSR-a i sovjetske Ukrajine. A Nikita Hruščov mu je zahvalio tako što ga je poslao u zatvor na 15 godina, optuživši ga za protuvladinu zavjeru, koja uopće nije postojala.
Pitajte zašto je Hruščov to učinio? Zato što su Nikita Hruščov i njegovi suradnici žestoko mrzili i bojali se ljudi iz zgrade na Lubjanki. Hruščov je imao što sakriti tajnih službi. Na primjer, to da je njegov sin Sergej štitio naciste, a zatim im vjerno služio. U tom pogledu, Hruščov je izuzetno oprezan oko informacija o vanjskoj i unutarnjoj političkoj situaciji koje je Kremlj dobivao od Ministarstva državne sigurnosti SSSR-a. U takvom okruženju bilo nam je vrlo teško raditi, ako ne i nemoguće. Patološki mrzeći KGB, Hruščov je službu smanjio iz ranga ministarstva u odbor pri Vijeću ministara SSSR-a. Hruščov je 1962. maljem udario na KGB. Mislim na imenovanje štićenika Hruščova, Aleksandra Šelepina, na mjesto predsjedatelja KGB-a Sovjetskog Saveza, istog čovjeka koji je zbog svog beskrupuloznog karijerizma dobio zlobni nadimak „Čelični Šurik“.

Šelepin nije radio jedan dan u sigurnosnim službama. Došao je u KGB iz tabora Komsomola. Nemam ništa protiv mladih i sposobnih članova Komsomola, koji su imali su svoje odgovorne partijske zadaće koje je trebalo rješavati. Zadatak obrazovanja mladih jedan je od najvažnijih zadataka bilo koje vlade u bilo kojoj zemlji. Mnogi radnici Komsomola, raznih razina tijekom rata, pokazali su čuda u smislu herojstva. Ako govorimo o Ukrajini, tamo je puno vođa Komsomola vodilo partizanske odrede tijekom rata. Nakon oslobađanja Ukrajine od nacista, pripadnici Komsomola su tamo pomogli u obnavljanju sovjetske vlasti. Mnogo njihovih članova je ubijeno od strane Banderine organizacije.

Ali Šelepin nije bio junak, već običan partijski karijerist. Štoviše, nije poznavao rad tajnih službi. Ali bio je čovjek Hruščova, a on je sebi približio samo one koji su mu vjerno služili.

Da ne govorim o tome kako je Nikita Sergejevič velikodušno poklonio Krim Ukrajini 1954. godine. Zapravo, bio je to poklon ne samo Ukrajincima, već i krimsko-tatarskim nacionalistima, koje je Kabulov 1944. godine protjerao u Uzbekistan. Kabulov je u svojim postupcima prema krimskim Tatarima bio u pravu. Hruščov je strijeljanjem Kabulova i davanjem Krima Ukrajini počinio pravi zločin.
Zapravo, ukidanje članka ustava o vodećoj ulozi KP Sovjetskog Saveza je bila izravna posljedica davanja Krima Ukrajini, a taj je poklon bio posljedica pogubljenja Kabulova i Abakumova i zatvaranja Sudoplatova i Eitingona.

Krajem kolovoza 1991. godine rodit će se “Zakon o potisnutim narodima”. Predstavnici ovih naroda, došavši na vlast, učinit će sve kako bi dovršili likvidaciju sovjetskog sustava i naše zajedničke domovine, pjevali su s Jeljcinom i SSSR u kolovozu 1991. godine „poklonili“ izdajnički Belovežski dogovor, a sve to potječe od takozvane “Hruščovljevog zatopljenja“.

EurAsia Daily: Ali prema tome, Janukovič je trebao znati da su članovi i simpatizeri stranke Sloboda prijetnja njegovoj vlasti u Ukrajini. Očito im nije stajao na putu. Zašto se nije ponio s njima poput vođa srednje Azije ili Azerbejdžana s islamističkim podzemljem?

Jurij Konstantinovič: Viktor Janukovič davao proruske izjave do 2010. godine, zbog čega je i postao predsjednik. Ali nije poduzimao značajnije korake s ciljem ograničavanja akcija nacionalnih šovinista. Pretpostavljam da je ovdje poanta u njegovim osobnim kvalitetama, ali i u njegovom okruženju i savjetnicima. A okruženje Janukoviča bilo je takvo da se nije moglo nadati približavanju Kijeva i Moskve.
Sjećate li se Ane German, tiskovne tajnice i savjetnice Janukoviča, članice Stranke regija? Dakle, gospođa German potječe iz zapadne Ukrajine. Njezina je tetka protjerana kao pripadnica banditskih skupina 1946. godine. Za Anu German “smrt je bolja od boljševika i moskala“, kako je nedavno rekla u intervjuu za rusku Novu Gazetu. Sovjetska Ukrajina je za nju pakao, a “narančaste revolucije” su znak nacionalnog preporoda. Ako slušate Anu German, ne možete vjerovati da je ona bila dužnosnica Komsomola i vodeća dopisnica lista „Lenjinska zora“.

Član Stranke regija bio je Taras Čornovil, sin vođe „Narodnog ruha“, Vjačeslava Čornovila, još luđi ukrajinski nacionalista od Ane German. Mnogi današnji ukrajinski rusofobni nacionalisti donedavno su bili članovi Stranke regija. Ispravnije je Stranku regija nazvati strankom profesionalnih licemjera i izdajnika.

Ovdje uopće ne govorim o faktoru Julije Timošenko. Što se više Janukovič brinuo o Juliji, to su njemu vjerniji bili Zapad i nacionalisti. Ali smatrati Juliju Timošenko proruskom jednako je kao i smatrati Hitlera borcem za ljudska prava. Iza rešetaka je Timošenko rekla što misli o ruskom jeziku. Prema njenom mišljenju, ruski jezik je zločinački jezik razbojnika i korumpiranih službenika. I to je rekla osoba koja je tek nedavno naučila ukrajinski jezik i cijeli svoj život je govorila samo na ruskom. Kći bivšeg premijera Ukrajine koja uopće ne govori ukrajinski jezik.

Janukovič je vidio da je položaj proruskih snaga u Ukrajini slabiji od položaja prozapadnih. Budimo iskreni, super zadatak Viktora Janukoviča nije bio ujedinjenje s Rusijom, već održavanje njegove vlasti. Stoga je i dalje gledao na nacionaliste ili Medžlis krimsko-tatarskog naroda, a ponekad se i dalje okretao prema Moskvi, ali to nije bilo ništa ozbiljno. Janukovič je pokušavao sjediti na tri stolice i svirati na tri velika klavira odjednom. Euromaidan je pokazao kako je Viktor Janukovič igrao.

EurAsia Daily: Kako ocjenjujete ulogu ruske “meke sile” u ukrajinskom smjeru do 2014. godine?

Jurij Konstantinovič: Vidio sam da se Moskva namjerno distancirala od proruskog dijela ukrajinskog stanovništva, posebno zapadnog. U Lavovu postoji organizacija pod nazivom “Ruski pokret Ukrajine”. Ona nema nikakvu podršku Moskve, što sada pokazuje njeno nesretno postojanje. Zgrada je u neredu, a članovi pokreta jedva sastavljaju kraj s krajem.

Pored ove zgrade nalazi se spomenik Aleksandru Sergejeviču Puškinu kojeg neprestano pokušavaju srušiti lokalni nacionalisti. Gangsteri i nacionalni šovinisti su izvršili napad na zgradu Ruskog pokreta Ukrajine. Rusi koji govore ruski jezik nadaju se da će Moskva obratiti pažnju na njih, ali Moskvu oni ne zanimaju.

Kad je Viktor Juščenko posjetio Lavov, prvi se put susreo s nacionalnim radikalima. Kad su ruski čelnici posjetili Ukrajinu, sastali bi se s bilo kim, ali ne i s ruskim aktivistima u Ukrajini. To je za mene značilo samo jedno i da Moskva nije htjela podržati ukrajinske Ruse i one Ukrajince koji i Rusiju smatraju svojom domovinom, a ruski jezik svojim materinjim jezikom.

EADaily

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
13 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Siniša
Member
Siniša
8 mjeseci prije

Fascinantno sistematično djelovanje…koliko intelekta i napora uloženo u postizanje toga cilja.

mmne
Gost
mmne
8 mjeseci prije

cilj pred rusenjem….je li vredelo?

Siniša
Member
Siniša
8 mjeseci prije

Lijepp čovek kaže….zaluđenost do istrebljenja, ne prekidaju borbu sve do njihovog uništenja;misliš da su svesni šta rade?

Red Dog
Gost
Red Dog
8 mjeseci prije

Fascinantan je fanatizam.
Iako nisu imali sanse u pocetku su isli u smrt… za sta? Samo za inat.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
8 mjeseci prije

Odgovor na ovo pitanje je posebno važan, možda će neki prepoznati neke sličnosti sa situacijom u YU od 45 nadalje: EurAsia Daily: Ali koja je bila njihova motivacija? Nacistička Njemačka je izgubila rat.

Rolling Bluesman
Gost
Rolling Bluesman
8 mjeseci prije

Motivacija,
antikomunizam, odobravam.
nacionalizam, tako tako
khazarsko potpaljivanje vatre za buducnost NATO saveza.
amercan dream, sad ga imaju pa nek uzivaju.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
8 mjeseci prije

Ovo je špiljski nacionalizam u umaku rasizma, šovinizma i nacističkog kolaboracionizma, da ne miješamo to sa patriotizmom, iliti, kak bi rekel Francek Tuđman, “domoljubljem”, što je vrlina bilo kojeg pojedinca.

Željko
Gost
Željko
8 mjeseci prije

Samo mi koji smo živjeli u SR BiH i SR Makedoniji smo iskreno voljeli tu ex SFRJ, bez obzira na vjeru i na naciju !

Lucija
Gost
Lucija
8 mjeseci prije

Laki
“Neke sličnosti”…? SVE je isto. U dlaku.

Nadam se da će ovaj teks redakcija pomaknuti ‘prema gore’, jer se bojim da bi ga većina mogla propustiti…

Nema više ” njemačke motivacije”.
Dulles, šef cie je glavni…taj je na nekoliko mjesta napisao da se Slavene nemože pobijediti u boju…pa će pokušavati drugačije…npr nemoralom itd.
Ciljane grupe suradnika su naravno gubitnici 2. svj. rata. Ali i svi koji vole lovu.
Zašto ovi prvi? Nemojmo zaboraviti da Izrael financira ukrajinske naciste…mislim da za zapadnu Ukrajinu imaju poseban plan.
Pa to je u prvom redu populacija koja se odlikuje ” visokom inteligencijom”, ” visokom erudicijom”, i, ” visokim moralnim vrijednostima”…
Nemojmo se zavaravati da takvih nema svugdje bar 20%.
Znakovito je , međutim, ovo nereagiranje centralnih vlasti na problem u više navrata…
Mislim da nisu baš bili ‘liberalno orijentirani’, kako se navodi u tekstu…više su bili orijentirani na drpanje onih 3000 milijadi od ck SSSRa.

Oko
Gost
Oko
8 mjeseci prije

Ove fosile ukljucujuci i Gorbacova treba odvesti u šumu i dotući toljagama. On ima obraza da se oglašava na tu temu iako je radio u najboljoj sluzbi, ziveo u najboljoj kuci, imao vozaca i Volgu, primao najvecu platu i kad je doslo stani pani on kao i 99% slicnih njemu su gledali kako da sacuvaju svoj nacin zivota, kako nikom da se ne zamere i kako da prikupe info sve o svakom radi buducih trgovina i licnog bogacenja. Birokrate koje su defetizmom unistile SSSR

Zvrk
Gost
Zvrk
8 mjeseci prije

čini se da je raspad počeo ’53e.

ovaj članak dođe kao nadovezivanje ona onaj od proljeća o andropovu.

Trt
Gost
Trt
8 mjeseci prije

Da. Hruščovljev sin je bio nacistički kolaboracionist prema ovim podacima…Vidim da sada u Americi živi…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
13
0
()
x