Iran je preživio prvu rundu, sljedeća bi mogla biti puno gora

Regija je ušla u krhku stanku u kojoj su diplomacija, odvraćanje i nuklearni rizik ponovno u središtu pozornosti. Vojna kampanja Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana nanijela je ozbiljnu štetu, ali nije uspjela slomiti protivnika. Sada kada se čini da je sukob pauziran, moguće je izvući nekoliko dodatnih lekcija, iako je ova stanka vjerojatno samo privremena.

Prva velika spoznaja jest da se velika sila može povući, što strogo govoreći i nije novost. Nedavna povijest nudi mnogo primjera, od okončanja dugogodišnje američke vojne prisutnosti u Afganistanu do sovjetskog povlačenja iz iste zemlje i prisilnog izlaska Sjedinjenih Država iz Vijetnama. U krizi u Perzijskom zaljevu Washington i Tel Aviv nanijeli su Iranu ozbiljne udarce, ali su procijenili da je daljnja eskalacija, posebno kopnena operacija, previše rizična. Rezultat tog proračuna bio je odustajanje od cilja uništenja neprijatelja i zaokret prema diplomaciji, što je dovelo do nove lekcije o snazi kompromisa.

Dvadeseto stoljeće obilježeno je strašnim iskustvom ratova koji su završavali potpunim porazima. Prvi svjetski rat uništio je najmanje četiri carstva, a Drugi svjetski rat završio je slomom sila Osovine čiji suverenitet ostaje ograničen do današnjeg dana. Hladni rat okončan je političkim porazom i raspadom Sovjetskog Saveza, dok su novije lokalne vojne operacije dovele do dezintegracije ili promjene vlasti u Jugoslaviji, Iraku, Siriji i Libiji. Sukobi rješavani diplomatskim kompromisom u starijem stilu 18. i 19. stoljeća postali su rijetkost, no suočavanje s Iranom vraća tu stariju diplomatsku školu na dnevni red.

Temeljna pitanja ostaju neriješena, ali su strane barem postigle privremenu nagodbu putem pregovora i konkretnih ustupaka. Bile su prisiljene tretirati jedna drugu kao legitimne pregovaračke partnere i, htjele to ili ne, priznale su se kao jednake, unatoč očitom nesrazmjeru u njihovim sposobnostima. To ne znači da su nesuglasice nestale, već da je sirova sila privremeno ustupila mjesto razgovoru, što je rijedak prizor u modernim razaranjima gdje se najčešće ide do potpunog uništenja jedne strane.

Treća lekcija tiče se tolerancije na gubitke jer upravo ona može odrediti ishod. U svjetskim ratovima žrtve su dosezale nezamislive razmjere, dok je u mnogim lokalnim sukobima sama činjenica postojanja žrtava postala odlučujući faktor za okončanje rata, što je posebno vrijedilo za američko iskustvo u Vijetnamu. Nakon Hladnog rata zapadne vojne operacije u pravilu su osmišljavane tako da gubici budu niski, a ruski gubici na Sjevernom Kavkazu nakon raspada SSSR-a bili su ozbiljni i djelovali su kao čimbenik primirja nakon Prvog čečenskog rata. Zaljevska kriza ilustrira oba modela jer Sjedinjene Države i Izrael nisu bili spremni prihvatiti veće gubitke koje bi kopnena operacija mogla zahtijevati, barem ne bez povjerenja u uspjeh.

Iran je, nasuprot tome, pokazao da je spreman apsorbirati gubitke. Civilne žrtve i atentati na nekoliko desetaka istaknutih političkih figura nisu slomili njegovu odlučnost. U ratu nije važan samo razmjer gubitaka, već i spremnost da se oni prihvate, a Teheran je ovu bolnu lekciju iz 20. stoljeća očito dobro naučio. Ta asimetrija u percepciji cijene sukoba omogućila je Iranu da izdrži prvi udar i natjera protivnike na razmišljanje o izlaznoj strategiji.

Margina sigurnosti je četvrta ključna lekcija i ona se pokazala presudnom za opstanak pod ekstremnim pritiskom. Velike sile ušle su u Prvi svjetski rat s malo razumijevanja o troškovima koji ih očekuju, dok je Drugi svjetski rat započeo između mobiliziranih vojnih tabora koji su rat smatrali neizbježnim. Hladni rat bio je priča o izgradnji strateških rezervi, praćena efektom postupnog popuštanja napetosti. Nakon Hladnog rata vojne sposobnosti jučerašnjih protivnika naglo su smanjene, a čak će i Sjedinjenim Državama trebati godine da obnove prijašnje razine proizvodnje opreme i streljiva. Iran je cijelu svoju povijest kao islamska republika proveo pripremajući se za otvoreni vojni sukob, a njegova sposobnost da izdrži u aktualnom sukobu uvelike je rezultat načina na koji su organizirane njegove oružane snage, sigurnosne agencije i ekonomija.

U mirnodopskim uvjetima takav sustav može izgledati skup, neuravnotežen i glomazan, ali pod ekstremnim pritiskom pokazao se učinkovitim. Izrael također živi pod režimom stalne vojne mobilizacije, iako na drukčijim načelima, a vojno-blokovske države vraćaju se u svjetsku politiku. Kina jača svoju otpornost, zapadne zemlje kreću se u istom smjeru, a Rusija i Ukrajina također su prisiljene tim putem, s time da je Ukrajina po svemu sudeći dosegnula vrhunac svoje militarizacije, dok Rusija još uvijek ima prostora za rast.

Peta lekcija otkriva paradoksalnu prirodu nuklearnog oružja koje istovremeno rješava probleme i ne uspijeva ih riješiti. Strah od Irana kao nuklearne sile jedan je od dugoročnih razloga za njegovo obuzdavanje od strane Sjedinjenih Država i Izraela, a da je Iran već posjedovao nuklearno oružje poput Sjeverne Koreje, ovako smion napad teško da bi bio moguć. Jedno od postignuća kampanje protiv Irana jest to što je kupljeno vrijeme odgađanjem napretka Teherana prema statusu nuklearne sile. Istodobno, ni Washington ni Tel Aviv nisu ozbiljno razmatrali upotrebu nuklearnog oružja za daljnju eskalaciju ili poraz Irana, iako su tehnički sposobni za to.

Takav korak izazvao bi osudu, a možda i dalje ne bi donio pobjedu. Iran bi imao šanse održati stabilnost i kontrolu čak i nakon nekoliko nuklearnih udara, a njegova bi odlučnost mogla narasti do nove i nepredvidljive razine. Nuklearno oružje može prouzročiti ogromnu štetu, ali ne uništava automatski ciljanu državu, posebno onu koja je desetljećima provela pripremajući se za otpor. U nekim sukobima politički značaj nuklearnog oružja može biti smanjen, dok istodobno iskušenje da se ono upotrijebi samo radi nanošenja štete može rasti.

Informacijsko ratovanje je šesta lekcija i ono je sveprisutno, ali su mu rezultati ograničeni. Suvremena tehnologija daje državama goleme mogućnosti za propagandu i psihološki pritisak, a sukob u Perzijskom zaljevu bio je izrazito asimetričan zbog američkih superiornih informacijskih sposobnosti i kontrole nad globalnim medijskim mrežama. To je možda pomoglo destabilizirati Iran prije rata, ali nije se pokazalo odlučujućim jer snimke udara nisu slomile volju za otporom. Iranske vlastite informacijske operacije protiv neprijatelja također su bile ograničene, a sukob je proizveo i veliku količinu dezinformacija generiranih umjetnom inteligencijom, iako kvaliteta takvog materijala još nije dosegnula razinu univerzalnog oružja. Informacijsko ratovanje itekako je važno, uključujući i ono u Ukrajini, ali još uvijek ima svoje granice.

Posljednja, sedma lekcija, možda je i najvažnija jer pokazuje da je izaći iz rata teže nego ući u njega. Pokretanje vojne kampanje je lako, ali okončanje je daleko teže, posebno kada izvorni ciljevi nisu postignuti, a upravo je to situacija s kojom su se Sjedinjene Države suočile nakon što njihov pokušaj slamanja Irana projektilima i bombama nije uspio. Povlačenje i kompromis nose visoku cijenu i donose domaće političke rizike, a pregovore javnost ili politička oporba mogu napasti kao slabost. Svaki ustupak taj rizik čini većim, ali Sjedinjene Države su pokazale da su spremne odstupiti ako eskalacija postane preskupa, iako stvar nije riješena te pri sljedećoj prilici oružje može ponovno početi pucati. Strategija izlaska iz sukoba postala je iznimno težak diplomatski i tehnički izazov, a Iran je zadržao svoje pozicije izbjegavši razorni dugotrajni rat. Koliko će ova ravnoteža potrajati, ostaje za vidjeti.