Izbori u Izraelu – Ako i ode Netanyahu, kome i čemu aplaudirati?

Upravo su održani izvanredni parlamentarni izbori u Izraelu. Nakon 97% prebrojanih glasova, desničarsko-centristička stranka „Plavo i bijelo“, koju predvodi bivši general Benny Gantz, dobila je 33 mjesta u Knessetu, koji ih ima 120, dok Netanyahuov Likud na drugom mjestu s 31 osvojenim zastupničkim mjestom.

Stranka centra Plavo i bijelo izazivača Bennya Gantza na izraelskim izborima u jučer  je odbila ponudu aktualnog premijera Benjamina Netanyahua da udruže snage i formiraju vladajuću koaliciju na čijem će čelu biti trenutni šef Vlade Izraela, prenosi agencija Reuters.

“Nećemo ući u koaliciju na čijem će čelu biti Netanyahu”, rekao je istaknuti dužnosnik Gantzove stranke Moshe Yaalon novinarima na skupu na kojem je bio i Gantz.

Reuters prenosi da je Netanyahu pokazao razočaranje zbog odbijanja ponude široke koalicije i formiranja izraelske vlade jedinstva u kojoj neće biti arapskih zastupnika.

Netanyahu je dodao da ostaje otvoren za pregovore.

“Bio sam iznenađen i razočaran kad sam saznao da, trenutno, Benny Gantz i dalje odbija moje pozive na razgovor”, objavio je Netanyahu na Twitteru.

“Gantz, moja ponuda da se nas dvojica susretnemo i dalje stoji. To javnost očekuje od nas”, dodao je, prenosi Reuters.

Netanyahu je ranije pozvao na stvaranje velike koalicije nakon što nije uspio osvojiti većinu u Knessetu. Njegov potez pozdravio je predsjednik Reuven Rivlin, koji ima zadatak odobriti novu vladu.

Jučer je Gantz rekao da se nada “dobroj, poželjnoj vladi jedinstva”, ali je odmah odbacio formiranje kabineta s Likudom zbog optužbi za korupciju protiv premijera, koji negira da je uradio bilo što pogrešno.

Izborna komisija objavila je da je u utorak na birališta izašlo 69,4% glasača na drugim ovogodišnjim izborima.

Zajednička Arapska lista, savez četiri manje stranke koje predstavljaju Palestince s izraelskim državljanstvom, treći je najveći blok u Knessetu s 12 mjesta. Na četvrtom je mjestu stranka “Ysrael Beytenu” Avigdora Liebermana s devet zastupničkih mjesta.

Međutim, sve priše o izraelskim izborima padaju u vodu u trenutku kada se krene govoriti o palestinskom pitanju. Tu su i centrističke i radikalno desničarske stranke, čak i takozvana „ljevica“ koju predstavlja laburistička stranka, složni oko ključnih tema. Širenje izraelske države nije program Likuda ili ekskluzivna Netanyahuova ideja, osim što je on brutalno iskren i kaže ono što drugi zbog političke korektnosti radije prešute. Ni Netanyahu, ni Ganz, ni Lieberman, koji se pozicionirao kao ključan faktor u sastavljanju vlade, imaju gotovo isto mišljenje o Palestini, palestinskoj državnosti , statusu ilegalnih naselja na Zapadnoj obali, Golanskoj visoravni i projektu o dvije države, Palestini i Izraelu, unutar granica iz 1967. godine.

Naime, čak i najumjereniji Izraelci sa svojim apelima da se Palestincima da država u tim granicama zapravo legaliziraju etničko čišćenje i genocid proveden nad palestinskim narodom tijekom 20 godina rata, od 1947. do 1967. godine, što ima je, prilično naivno, tijekom pregovora u Oslu ’90-ih omogućio bivši palestinski vođa Yasser Arafat. O tim pregovorima i kako su Palestinci izigrani u vrijeme kada poslije urušavanja Sovjetskog Saveza i slabljenja Rusije do te mjere da Moskva nije mogla utjecati na međunarodne procese, pisali smo u opširnoj analizi o Trumpovom „sporazumu stoljeća“ i zašto Palestinci moraju odbiti sve njegove prijedloge.

Vanjska politika prema arapskim susjedima i Iranu se također neće mijenjati, što se vidjelo iz izjave Bennya Gantza koju je u društvu svojih koalicijskih partnera dao u noći 17. rujna, kada je rekao: “Netanyahu nije uspio, mi hoćemo.”

Još nije sve izgubljeno za Netanyahua, koji obično izvlači asove iz rukava kad izgleda da je najviše izgubljen. Ne otpisujte ovog cionističkog političara, jer kad je teško ranjen, onda postaje još opasniji. Netanyahu se priprema za borbu sa zubima i noktima svoj opstanak i spreman je otvoriti Pandorinu kutiju na Bliskom istoku. Dokaz njegove zabrinutosti već se vidi u najavi da neće ići na godišnji sastanak Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.

Moguće je daće Netanyahu, koji je kombinirao svoje osobne interese s interesima militarističkog i rasističkog društva koje nikada nije prestalo kršiti temeljna ljudska prava milijuna Palestinaca, napustiti scenu. Ali društvo koje će smijeniti Netanyahua vodi bivši general koji je 2014. zapovijedao agresivnom kampanjom protiv Pojasa Gaze, što je više nego dovoljno za shvatiti da se rasistička, kolonijalna i okupacijska suština politike Tel Aviva neće promijeniti, što potvrđuju i ostala imena koja su se pridružila „Plavo bijelim s Avigdorom Liebermanom na prvom mjestu.

Lieberman glasi za jednog od najekstremnijih političara Izraela, ali je europskoj eliti prihvatljiv zato što ose predstavlja kao sekularni nacionalist i ne drži puno do judaizma kao političke platforme, ako je to uopće moguće u entitetu koji sebe zove „židovskom državom“.

Moldavski kolonist Avigdor Lieberman, bivši ministar obrane Netanyahua, koji je svojom ostavkom krajem 2018. doveo do ovih izbora, danas se predstavlja kao svojevrsni mesija koji kao spas za političku krizu u cionističkom entitetu nudi jedinstvo, ali s Netanyahuom iza rešetaka. Iskreno, to ne bi bio loš ishod, ali s obzirom da će sve ostalo ostati isto, osuđeni i zatvoreni Benjamin Netanyahu je slaba utjeha za Palestince i ne jamči mir na Bliskom istoku.

Lieberman jasno izražava dušu rasističkog Izraela i aparthejda, budući da je pakt kojeg je Lieberman mislio stvoriti s nacionalnom vladom desnog centra projekt u kojem Palestinci koji nastanjuju njihov povijesni teritorij i imaju izraelsko državljanstvo nikako ne mogu sudjelovati i imali bi još manje prava. Njihovo istrebljenje je i Izraelu fizički proces koji je dobio zamah i ne može se zaustaviti. Osim toga, danas je taj proces legaliziran, uzimajući u obzir takozvani Zakon o židovskoj nacionalnoj državi.

Naime, izraelski Knesset je prošle godine usvojio zakon kojim se Izrael definira kao “država-nacija židovskog naroda”. Zakon sadrži i kontroverzni članak kojim se predviđa osiguravanje novih lokaliteta za Židove. Dakle, vraćamo se staroj priči, za koju mnogi tvrde da je antisemitska izmišljotina, odnosno planu izraelskog ministra rada Yigala Allona napisanog nakon rata 1967. On podrazumijeva pripajanje velikih područja u takozvanom „Koridoru Jeruzalem“ cijele Jordanske doline, uključujući strateška mjesta između Jenina u Hebronu, te južnog dijela Pojasa Gaze.

Avigdor Lieberman nije nikakav progresivni sekularni političar. To je još uvijek onaj stari izbacivač noćnog kluba u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, hidraulički radnik koji je postao kolonist nakon što je u okupirane palestinske zemlje emigrirao 1978. Nakon toga postaje ekstremni stranački političar i sada je najvažniji saveznik bivšeg generala i relativnog pobjednika na izborima Bennya Gantza.

Za izraelske izbore su gore napisane četiri kartice novinarskog teksta previše. „Praznik demokracije“ na biralištima Izraela zaslužuje jednako pažnje kao izbori u Sjevernoj Koreji, možda i manje, jer je Pjongjang ušao u razdoblje reformi u kojem se mijenja karakter jednopartijske države. U Izraelu se neće promijeniti ništa, osim aktera na ratnoj pozornici u granicama cionističkog entiteta i na Bliskom istoku općenito.

Trumpov „sporazum stoljeća“ i zašto Palestinci moraju odbiti sve njegove prijedloge

Izraelski Knesset usvojio rasne zakone i pravo na teritorijalnu ekspanziju