Jučer sam u Zagrebu pokopala svog voljenog supruga, poznatog novinara Roberta Valdeca. Imao je samo 62 godine. Nikad nisam upoznala osobu koja je tako strastveno voljela život. Bio je sama ljubav i nježnost.
Tragedija je što je postao žrtva strašne medicinske pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ—pred njim si bespomoćan.
U studenom prošle godine Robert je primio poziv iz Kardiološke klinike Magdalena. Rekli su mu da je sretan: imali su slobodan termin za angiografski pregled 29. studenog. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah.
“Nikada se u životu nisam tako bojao,” rekao mi je. “Osjećam da će se dogoditi nešto strašno—nešto gore od smrti.”
Ali Magdalena se smatra najprestižnijom klinikom u Hrvatskoj, s besprijekornom reputacijom. “To je samo rutinska dijagnostika,” pomislila sam, iako sam i ja imala svoje sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, sazvala je liječnički konzilij u Moskvi. Ruski liječnici su vidjeli problem na ranijoj angiografiji, ali čvrsto su zaključili: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina.
Dana 29. studenog, u Magdaleni, Robert je ušao sam, pun snage i života. Izvršili su angiografiju i umetnuli stent koji je blokirao jednu od arterija njegovog srca, uzrokujući infarkt miokarda odmah tamo na operacijskom stolu. Robert je kriknuo od nepodnošljive boli.
“Osjećao sam se kao da mi se svi zubi istovremeno čupaju,” rekao mi je dva sata kasnije. Još je bio živ i nazvao me, plačući i smijući se s olakšanjem: “Ljubavi moja, dolazim ti u Moskvu. Samo se uz tebe osjećam sigurno.”
Ali njegovo stanje se pogoršavalo. Morali su mu ugraditi privremeni pejsmejker. U tri ujutro 2. prosinca, u intenzivnoj njezi, doživio je ventrikularnu fibrilaciju—situaciju u kojoj pravovremeni elektrošok može spasiti život. Radi se o minutama. Ali nisu ga spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je upao u desetomjesečnu komu.
Tada je počela njegova Golgota—beskrajno putovanje kroz bolnice gdje ga nitko nije želio. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Njegovo tijelo je kopnilo; svaka dva sata borio se za dah dok mu se tekućina punila u plućima. Ostale su samo kosti, ogromne crne rane od ležanja i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad sam mu pjevala pjesmice, osmjehivao se.
Proživjela sam deset mjeseci osobnog pakla i neprestane borbe s hrvatskom birokracijom, jureći između Rusije i Hrvatske. Čudno, rat me spasio. Ja sam ratna dopisnica. U tih deset mjeseci vidjela sam toliko smrti, krvi i patnje—toliko hrabrosti u ljudima koji su izgubili sve—da sam naučila boriti se bez obzira na sve.
Vidjela sam ženu kako vlastitim rukama iskopava kosti svog ubijenog oca, majke i devedesetogodišnje bake. Posjetila sam samostan koji živi na prvoj crti bojišnice dvije i pol godine, pokapajući monahe ubijene dronovima noću.
Sjećam se kako sam ležala pod paljbom dronova u Kurskoj oblasti pored osamnaestogodišnjeg dječaka čija je ruka bila otkinuta, i kako smo ga, krvavog, vozili do bolnice pod granatiranjem. I shvatila sam: ne smiješ se žaliti—moraš živjeti. Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, trudeći se ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi.
Krajem kolovoza napustila sam Hrvatsku za Moskvu da budem sa svojom trudnom kćeri, opterećena teškim osjećajem da Robert odlazi. Dana 12. rujna rečeno mi je da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja kći je ušla u trudove. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se tužni plač sitnog novog života. Nazvali su ga Robert.
Ovih deset mjeseci naučilo me neprocjenjivu lekciju: kad dođe nesreća, svi tvoji bogati, moćni, slavni prijatelji okrenu se—baš kao što su se okrenuli od slavnog novinara Roberta Valdeca. Pomoć dolazi od susjeda, običnih ljudi koji zarađuju svoj kruh znojem svoga čela. Oni me nisu napustili.
Duboko sam zahvalna medicinskim sestrama u njegovom posljednjem utočištu—rehabilitacijskom centru Pustodol—dobrim, toplim ženama.
Robertova velika profesionalna tragedija bila je što njegova briljantnost nije bila prepoznata. Više od četvrt stoljeća putovao je sa mnom u bezbroj zemalja, ratova i “vrućih točaka”. Bio je sa mnom u Donbasu, Siriji, Iraku. Zajedno smo svjedočili mnogim ratovima i revolucijama. Ipak, deset godina nitko u Hrvatskoj nije htio objaviti njegove članke. Tamo su traženi samo “politički korektni” novinari.
Boli me i ljuti što me nitko iz Klinike Magdalena nikada nije nazvao ili se ispričao. Znam da liječnici nisu bogovi, ali postoje jednostavni pojmovi savjesti, odgovornosti i profesionalnosti—znati kada je nečija smrt tvoja krivnja, tvoja pogreška.
Robertove posljednje riječi upućene meni iz intenzivne njege bile su: “Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu.”
30 komentara
O što je prošao…teške patnje je prošao u hladnoj bolnici bez ljubavi…. Iskreno saučešće.
Previše slučajnosti.
Naravno da je cijeli taj niz događaja sumnjiv, a znamo da je medicina potpuno pod njihovom kontrolom, što se naročito dobro vidjelo kod korona cirkusa.
Da, upravo je Covid pokazao koliki su karijeristi i koliko se boje za svoje guzice.
I što da su pokazali hrabrost i dobili otkaz?
Pronašli bi posao sutra koliko ih nedostaje.
+
Onda nisi partizan
Kakva tuzna prica i simbolika. Robert je umro, Robert se rodio.
Katastrofa.Koja tragedija.Što je život.Kako je strašno,kada povjerimo život i zdravlje,onima kojima je sve to samo ,rutina.Kako je strašno ,što sve više u mnogim oblastima,kada je u pitanju ljudsko zdravlje,i zdravlje općenito,i zdravlje životinja,rade ljudi koji su neodgovorni,i nemaju osjećaje,prema pacijentima.Ovo je tako teška,priča i sudbina. Čovjek je tako krhko i nezaštićeno biće.Život i sve što on znači je nažalost,nekada tako okrutan,i nemilosrdan.Moja sućut.
Znam da je sol na ranu Valdecovoj supruzi (moja sućut), ali siguran sam da bi se i ona složila za davanje ovog linka, jer ovo je idealna prilika da se šira hrvatska javnost upozna što su hrvatski doktori i DORH radili Vesni Balenović, poznatoj INA zviždačici:
Balenović: Evo kako su me za mito liječnici tri puta htjeli ubiti
Baš gledam – od hrvatskih medija vrlo šturo su izvijestili o njegovoj smrti Tportal, Dnevnik, Slobodna Dalmacija, Jutarnji, Večernji (koji je pozamašan dio teksta posvetio Jandrokovićevoj izjavi o njegovoj smrti), a tek je Index napisao opširnije o njegovom novinarskom radu.
Slava mu!
Mučno .. Uistinu … Mučno . Pa zar nije , ikako mogao u Rusiji sve to ??? Koji će vrag u … Teeeeška pogriješka . Teška ! Sućut Obitelji ….
“Ja bi’ mog’o da mogu, ja bi’ znao da znam.”
Njegov život ili neka sitna zarada njima? Pa naravno da su se odlučili za zaradu. Nakon kovid prevare ne znam koga ovo može iznenaditi?
Pokoj ti duši Roberte, sad si sa svojim prijateljem kojeg si htio spasiti za kurtone.
+
umjetna sad radi brže….
Neka mu je duša u miru.
Kako danas stvari stoje, ne bih dao ruku u vatru pod tvrdnjom da je čovjek umro greškom doktora ili dodatnim komplikacijama.
Robert nije bio čovjek simpatičan carevom korporativnom sustavu. Danas uklanjanje na ovaj ili onaj način nije neuobičajena pojava.
Robert je intuitivno osjetio da če ga ubiti u mukama, srce zna što se sprema jer je preko epifize povezano sa višim sverama.
Svijest može skakati kroz vrijeme – što znači da je intuicija zapravo sjećanje iz budućnosti.
+
Zato su Asteci vadili srce koje jedino prožima simpatički i parasimpatički sustav, desna strana nas smiruje a lijeva nas dovodi u nemir. Više nervnih završetak ide od srca ka umu u mozgu nego obrnuto.
Nije ukinuta za postove sa linkovima.
I predugo se čeka za odobravanje istih.
Nepotkupljiv. Laka ti zemlja.
Ne prolazi link sa postom niti nakon 6 sati, zato šaljem opisno na što su spremni doktori u Hrvatskoj u ušutkivanju zviždača, u ovom slučaju INA zviždačice Vesne Balenović.
DORH, naravno, nije ništa napravio kada je to prijavila.
Potražite u web tražilici tekst naslova “Balenović: Evo kako su me za mito liječnici tri puta htjeli ubiti”
+
Jezivo šta je prošla ova žena. Nažalost po ko zna koji put se potvrđuje da pojedinac ne može sam protiv mafije. Isto bi prošla i da je u Srbiji – otkaz, pretnje smrću, moguće da bi je smestili u ludnicu kao što se desilo jednoj naučnici iz Vinče.
Moja iskrena sućut, Bio je pravdoljubiv čovjek. Odgovorne treba privesti pravdi.
Pokoj duši dragog i istinoljubivog čovjeka Roberta Valdeca. Iskrena sućut supruzi.
Istina, gorka istina.