Kako je Nobelova nagrada postala alat geopolitike

U srpnju 2025., izraelski premijer Benjamin Netanyahu podnio je pismo nominacije američkog predsjednika Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir. U svijetu koji smo zamišljali prije nekoliko desetljeća gdje je Nobelova nagrada za mir još uvijek prizivala sjećanja na Martina Luthera Kinga Jr., Desmonda Tutua, ili čak Yitzhaka Rabina takav čin mogao je izazvati ogorčenje ili sarkazam. No danas, to izaziva podizanje obrva ne zato što je šokantno, već zato što je očekivano. Uostalom, Trump se već sam proglasio kandidatom putem Abrahamskih sporazuma, sporazuma usmjerenih na normalizaciju odnosa između Izraela i nekoliko arapskih režima zaobilazeći središnje pitanje: Palestinu.

Nobelova nagrada za mir nikada nije bila odvojena od moći. Ali nekada se pretvarala. Tijekom posljednja dva desetljeća, međutim, njezina iluzija neutralnosti sve se više osipala. Nagrada sada često odražava ideološke prioritete Zapada promicanje demokracije, liberalizaciju, “mir kroz silu” umjesto stvarne predanosti strukturnoj pravdi, demilitarizaciji ili nenasilju.

Vrijedi postaviti pitanje: kakav mir Nobelova nagrada zapravo slavi?

Dodjela nagrade Baracku Obami 2009., samo devet mjeseci nakon početka njegovog predsjedništva, označila je prekretnicu. Nije mu dodijeljena za ono što je postigao, već za ono što je obećavao. Te iste godine, Sjedinjene Države pojačale su napade dronovima u Pakistanu, a 2010. operacije NATO-a su se povećale u Afganistanu. Nije nagrađivan mir – nagrađivano je obećanje prihvatljivog carstva.

Kada je Malala Yousafzai primila nagradu 2014., to je bilo i zasluženo i politički oportuno. Bila je žrtva talibana, simbol ženskog obrazovanja pod napadom – ali također figura koju je Zapad mogao lako prisvojiti u svoju priču o civilizacijskoj misiji. Malalin mir postao je simbol individualnog osnaživanja, ali odvojen od bilo kakve kritike globalnih struktura koje proizvode siromaštvo, rat i patrijarhat.

U međuvremenu, iste godine, Palestinci u Gazi oporavljali su se od brutalnog izraelskog napada od 51 dana koji je ubio više od 2000 ljudi, većinom civila. Nema spomena Nobela. Jedini mir koji se čini važnim je onaj onih koji se uredno usklađuju s liberalnim kapitalizmom, a ne onih koji se opiru njegovom mehanizmu.

Povijesno gledano, nagradu je dodjeljivao odbor imenovan od strane norveškog parlamenta, institucije ukorijenjene u zapadnoj političkoj orbiti. Njegovi izbori odražavaju geopolitičke tjeskobe i prioritete tog poretka. Na primjer, 2010. kineski disident Liu Xiaobo osvojio je nagradu, što je nagnalo Kinu da zamrzne diplomatske odnose s Norveškom. Njegov izbor, iako utemeljen u legitimnim zabrinutostima za ljudska prava, nije se odnosio samo na disidentstvo, već na potvrđivanje moralnog autoriteta prema rastućoj Kini.

Usporedite to s potpunom tišinom o Julianu Assangeu ili Edwardu Snowdenu, figurama čija su otkrića razotkrila ogromna carstva nadzora i ratne zločine. Njihova potraga za mirom bila je previše neugodna, previše uznemirujuća. Njihova istina nije bila odobrena.

U doba “poretka temeljenog na pravilima”, mir više nije odsustvo nasilja ili trijumf pravde. To je dizajnirana, utrživa, ideološki sigurna marka. Dobitnici Nobelove nagrade sada se često biraju zbog svoje simbolične vrijednosti: odražavaju verziju mira koja umiruje umjesto da propituje dominantni sustav. To su “mirotvorci” koji rijetko ometaju carstvo.

To je posebno opasno za globalni Jug. Oslobodilački pokreti, od Irana do Palestine i Konga, često se označavaju kao “radikalni”, “nasilni” ili “nerealni”, bez obzira na njihovu narodnu ukorijenjenost ili legitimnost njihovih etičkih zahtjeva. Njihove vizije mira koje zahtijevaju preraspodjelu, suverenost ili rastavljanje neokolonijalnih struktura rijetko priznaje Nobelov odbor. Jer mir, prema carstvu, nikada ne smije biti revolucionaran.

Razmotrite trenutnu situaciju u Gazi. Više od 57.000 Palestinaca ubijeno je tijekom prošle godine pod izraelskim bombardiranjem. Međunarodno pravo redovito se krši. Rezolucije UN-a su blokirane. SAD nastavlja slati oružje. A ipak, nijedan član Nobelovog odbora neće ozbiljno razmotriti otpor okupiranog naroda kao kandidata za mir. Mir je ono što se dodjeljuje moćnima kada suspendiraju svoje nasilje – nikada potlačenima kada zahtijevaju svoje dostojanstvo.

Ovo nije samo licemjerje; to je ideološka disciplina. Nagrada pomaže strukturirati globalnu svijest oko prihvatljivih normi. Govori nam koga slaviti, koga žaliti i koga izbrisati.

Što onda učiniti?

Ne trebamo nove nagrade. Trebamo nove vokabulare. Mir ne smije značiti podčinjavanje liberalnom kapitalizmu ili jednostavni prekid otvorenog rata. Mir mora biti redefiniran kao obnova pravde, pravo na suverenost i rastavljanje imperijalne dominacije. Mora uključivati ekonomsko oslobođenje, obnovu okoliša i kulturno dostojanstvo. To nije utopijski – to je praktično. Jer bez pravde, mir će ostati slogan, a ne struktura.

Problem nije samo Nobelova nagrada za mir – to je ono što ona otkriva o globalnom upravljanju. Čak i koncepti poput “ljudskih prava”, “razvoja” i “demokracije” postali su područja ideološke borbe. Zapadne institucije predstavljaju svoju verziju tih vrijednosti kao univerzalnu, dok marginaliziraju domorodačka, islamska, socijalistička ili afrocentrična tumačenja.

Da bismo napisali alternativnu viziju mira, moramo krenuti s margina Gaze, Teherana, Caracasa. Moramo slušati pokrete koji preživljavaju pod opsadom. Moramo priznati da se mir ne gradi bombama, i da se dostojanstvo ne isporučuje sankcijama.

Do tada, Nobelova nagrada za mir ostat će ono što je postala: nagrada za one koji čine carstvo ugodnim – ne za one koji čine svijet pravednim.