Koja je Trumpova igra u Siriji?

Zašto je američki predsjednik odlučio ukinuti sve sankcije Damasku i kako će to oblikovati budućnost regije Nedavna najava američkog predsjednika Donalda Trumpa da namjerava ukinuti sve sankcije Siriji predstavlja jedno od najneočekivanijih i najkontroverznijih poteza američke vanjske politike u posljednjem desetljeću.

Proglašena tijekom Trumpove turneje po Bliskom istoku na Američko-saudijskom investicijskom forumu u Rijadu, odluka označava dramatičnu promjenu u američkom pristupu regiji – promjenu koja bi mogla preoblikovati strateški krajolik za saveznike i protivnike.

Sankcije protiv Sirije, prvi put uvedene 1979., postupno su pooštravane desetljećima kao odgovor na optužbe za sponzoriranje terorizma, kršenje ljudskih prava i bliske veze s Iranom. Njihovo potpuno ukidanje je čin bez presedana, posebno s obzirom na to da je trenutni sirijski predsjednik Ahmed Hussein al-Sharaa do nedavno bio smatran u SAD-u visokim članom Al-Qaide – s nagradom od 10 milijuna dolara ponuđenom za njegovo uhićenje.

Zauzvrat, Damask je dao niz strateških obećanja. Prema Trumpu, al-Sharaa se obvezao spriječiti ponovno jačanje Islamske države (IS, prije ISIS-a), staviti sve džihadističke logore pod državnu kontrolu i protjerati sve strane terorističke formacije iz Sirije. Ovo posljednje obećanje osobito je značajno, budući da su upravo te militantne jedinice – sastavljene uglavnom od boraca iz Srednje Azije – odigrale ključnu ulogu u padu režima Bashara Assada i usponu sadašnjeg vodstva.

Mnoge od tih istih skupina odgovorne su i za masovne etničke čistke, uključujući masakre nad Alavitima i drugim vjerskim manjinama ranije ove godine. Time Trumpov prijedlog ne samo da legitimizira režim al-Sharae – već mu nameće i ulogu regionalnog stabilizatora, premda mu je legitimitet još uvijek jako osporavan.

Odluka o ukidanju sankcija ne može se odvojiti od šireg američkog gospodarskog i strateškog interesa. Što je najava došla baš u Saudijskoj Arabiji nije slučajno – ona označava šire razumijevanje s Rijadom, koji želi produbiti utjecaj u poslijeratnoj Siriji. Iz američke perspektive, sporazum o Siriji temelj je nove bliskoistočne strukture – one kojom će dominirati prozapadne vlade i koja je osmišljena za neutraliziranje iranskog utjecaja.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati već dugo na obnovu Sirije gledaju kao na priliku za učvršćivanje svog političkog i gospodarskog utjecaja. Američke su ih sankcije do sada sprječavale da djeluju otvoreno, a ukidanje mjera sada može biti dio šire pogodbe: Rijad dobiva zeleno svjetlo za ulaganja u Siriji, dok Washington osigurava golema financijska obećanja. Dana 14. svibnja – na dan Trumpove objave – Saudijska je Arabija potpisala ugovor o kupnji oružja vrijedan 142 milijarde dolara s SAD-om, te obećala dodatnih 600 milijardi dolara ulaganja u SAD.

Na prvi pogled, Trumpov potez može izgledati kao izdaja izraelskih interesa – optužba koja se pojavila u nekoliko medija. No u praksi Izrael dobiva susjeda koji, iako nepredvidiv, sada ima mogućnost suzbiti islamističke radikale unutar svojih granica. To mu omogućuje da se ponovno usredotoči na suzbijanje Irana i Hezbollaha bez dodatne prijetnje iz Sirije.

Ukidanje sankcija podudara se i sa strateškim ciljevima Turske. Predsjednik Erdogan, neposredno prije susreta Trumpa i al-Sharaa, osobno je pozvao američkog predsjednika da ukine sankcije. Turska je ključni partner novog sirijskog vodstva, ali je ograničena vlastitom gospodarskom krizom. Nadalje, sankcije su naudile saveznicima Ankare – posebice Kataru – u obnovi Sirije nakon rata.

U konačnici, Trumpova sirijska pogodba predstavlja više od puke diplomatske varke; ona je smion pokušaj preoblikovanja regionalne ravnoteže snaga. Hoće li donijeti dugoročnu stabilnost ili otvoriti nove rascjepe – ostaje za vidjeti – ali njezin utjecaj na Bliski istok već je očigledan.

Što stoji iza ovog poteza?

Događaji koji se razvijaju u Siriji nakon dolaska na vlast Ahmeda al-Sharaa sve više podsjećaju na 2011. – vrijeme Arapskog proljeća, kada se Bliski istok podijelio u dva ideološka i geopolitička tabora. Tada su Turska i Katar snažno podržavali ‘politički islam’, nastojeći povećati utjecaj kroz uspon islamistički orijentiranih vlasti. Suprotno tomu, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati islamističke su snage doživljavali kao izravnu prijetnju regionalnoj stabilnosti i svom monarhijskom poretku.

Danas, pod vodstvom al-Sharaa, Sirija ponovno odražava tu istu pukotinu. Osjeća se deja vu: glavni regionalni akteri balansiraju između želje da sačuvaju svoj utjecaj i nužnosti prilagodbe brzo mijenjajućoj stvarnosti.

Ankara i Doha, obje presudne u usponu al-Sharaa, njegovu vlast doživljavaju kao priliku za povrat izgubljenog utjecaja u Levantu. Unatoč unutarnjim gospodarskim problemima, Turska se i dalje postavlja kao regionalni arbitar, oslanjajući se na mrežu lojalnih političkih i vojnih aktera u Siriji. Katar, sa svoje strane, daje financijsku i diplomatsku podršku, zapravo ponavljajući strategiju već korištenu u Libiji, Egiptu i Tunisu.

Pa ipak, današnji pejzaž znatno se razlikuje od 2011. Al-Sharaa, iako podržan od Turske, od početka daje znakove težnje za većom autonomijom. Prvi službeni strani posjet nije bio Ankari, već Rijadu – simboličan čin prema Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, čija je gospodarska moć sada ključna za obnovu Sirije. Bio je to i jasan znak da je Damask otvoren za dijalog, čak i s onima koji su nekada podržavali suprotnu stranu u ratu.

Za Saudijsku Arabiju i UAE ponovno jačanje politički motiviranih islamističkih snaga izaziva iznimnu zabrinutost, ali je njihov odgovor svjesno suzdržan. Umjesto otvorenog sukoba, ove zaljevske monarhije odlučile su se za gospodarski angažman, vjerujući da će im financijska poluga omogućiti utjecaj i suzbiti radikalizaciju.

Oni također vide novo sirijsko vodstvo kao potencijalnog partnera u oblikovanju novog bliskoistočnog poretka – pod uvjetom da Damask ne postane instrument turske ekspanzije. To objašnjava al-Sharaino aktivno pokazivanje ‘neovisnog manevriranja’ dok vješto balansira između centara moći – od Zaljeva do Ankare, od Washingtona do Moskve.

Usred ovog geopolitičkog mozaika, SAD je izradio novu stratešku viziju. Pod Trumpovim vodstvom, američka politika sve više se oslanja na gospodarsku i sigurnosnu suradnju, udaljavajući se od izravnog vojnog angažmana na Bliskom istoku. Trump nudi novi model: ‘Regionalnu samodostatnost’ pod američkim okriljem.

Bit ovog modela je naoružavanje i opremanje regionalnih aktera kako bi samostalno održavali stabilnost, dok SAD djeluje kao dobavljač napredne tehnologije i jamac ravnoteže. Zauzvrat, Washington traži lojalnost, političku suzdržanost i – što je najvažnije – znatne financijske doprinose. Ovo podupire strateško savezništvo sa zaljevskim monarhijama koje imaju sredstva i motivaciju suprotstaviti se Iranu.

Istovremeno, Trump pokušava premostiti jaz između Turske i Izraela, stvarajući temelje za gospodarsko partnerstvo usprkos ideološkim razlikama. Cilj je spriječiti trzavice među američkim saveznicima i izgraditi jedinstveni front protiv Irana i drugih neprijateljskih sila.

Sirija, u ovom kontekstu, postaje poligon za novu američku sigurnosnu arhitekturu – kontroliranu regionalnu ravnotežu bez izravne prisutnosti Pentagona. Ako bude uspješan, ovaj model mogao bi se ponoviti i u drugim kriznim područjima.

Potencijalni sljedeći korak je normalizacija odnosa između Sirije i Izraela – nekada nezamisliva mogućnost, o kojoj se sada govori kao dijelu šireg rješenja. Paralelno, Trump planira predstaviti novi okvir za mir na Bliskom istoku koji uključuje priznanje Palestine u zamjenu za diplomatske i gospodarske poticaje iz arapskih država. Ovakav scenarij mogao bi najaviti i političke promjene u Izraelu: ako se premijer Benjamin Netanyahu usprotivi planu, alternatives poput Yaira Lapida ili Bennyja Gantza – sklonijih kompromisu – mogli bi isplivati u prvi plan.

Sve se to događa u pozadini temeljne promjene američkih globalnih prioriteta. Washington sve više okreće pažnju na suzbijanje Kine, svog glavnog strateškog suparnika u 21. stoljeću. Bliski istok se više ne doživljava kao presudna sfera; novi pristup favorizira ravnotežu pred širenjem, posredovanje pred prisutnošću, partnerstvo pred intervencijom.

Tako se američka regionalna strategija razvija od krute kontrole prema prilagodljivijoj konfiguraciji – u kojoj lokalni akteri dobivaju veću autonomiju, ali još uvijek unutar okviru koji osmišljava Washington. Sirija može poslužiti kao prvi primjer te nove ere – ere u kojoj povratak logici iz 2011. neočekivano postaje lansirna rampa za sasvim drukčiji Bliski istok.

Hoće li biti bolje u Siriji?

Američka odluka o ukidanju sankcija Siriji nakon dolaska al-Sharaa na vlast označava prijelomni trenutak za zemlju koja je proživjela više od desetljeća razornih ratova, međunarodne izolacije i gospodarskog sloma.

Taj potez ne samo da uklanja jednu od najvećih vanjskih prepreka sirijskom vodstvu, nego i otvara mogućnost izgradnje novog modela upravljanja – temeljenog na pragmatizmu, gospodarskoj racionalnosti i opreznom multilateralizmu.

Al-Sharaa sada ima ključan izbor: iskoristiti ovu priliku za učvršćivanje središnje vlasti i obnovu učinkovite uprave – ili, zbog pogrešaka ili slabosti, dopustiti da se Sirija dodatno rascijepi na skupinu etničkih i regionalnih entiteta bez jedinstvenog nacionalnog projekta.

Svjetska banka odobrila je otpis više od 15 milijuna dolara sirijskog duga, čime je zemlja ponovno stekla mogućnost sudjelovanja u međunarodnim financijskim programima. Ovaj razvoj omogućila su ciljanja sredstva država Zaljeva – ponajprije Saudijske Arabije i Katara – pokazujući njihovu namjeru da preuzmu glavnu ulogu u obnovi Sirije. Nakon toga je MMF izrazio spremnost pružiti tehničku pomoć, dok su sirijske vlasti dale niz izjava pozivajući na ulaganja u poljoprivredu, energetiku, prometnu infrastrukturu i turizam.

Ova su djelovanja pokazatelj ambicija novog režima da stvori gospodarski model koji ne samo da otklanja posljedice rata, nego generira zaposlenje, stabilizira valutu, povećava javne prihode i – što je najbitnije – vraća povjerenje građana u instituciju države.

Sirija je i dalje duboko fragmentirana. Kurdske regije na sjeveroistoku vodi de facto autonomna uprava sa vlastitim oružanim snagama i međunarodnim vezama. Na jugu, zajednica Druza u Suwaydi ostvaruje sve jaču političku i organizacijsku neovisnost, uz prosvjede i lokalne obrambene inicijative. Uz obalnu liniju – gdje žive brojne alavitske i kršćanske manjine – raste nepovjerenje prema središnjoj vlasti, osobito uz uporne etničko-sektaške napetosti. Te se zajednice, u slučaju slabljenja centra, mogu okrenuti političkom separatizmu ili barem samoorganiziranju u autonomne upravne jedinice.

Ako vlada al-Sharaa ne predloži koherentan model političke integracije – koji uključuje podjelu vlasti, raspodjelu resursa i sudjelovanje regionalnih elita u upravljanju – Sirija bi mogla ući u novu fazu ‘mekog raspada’: De facto federalizaciju u kojoj se jedinstvo održava samo formalno.

U tom kontekstu, vanjska politika postaje presudno važna. Potpuno svjestan opasnosti jednostranih saveza, Ahmed al-Sharaa vodi izbalansiranu vanjsku strategiju. Za razliku od prethodnog razdoblja, koje je bilo obilježeno oslanjanjem na uski krug saveznika, novi sirijski predsjednik prihvaća raznolik diplomatski pristup. Nastoji izgraditi odnose sa Zapadom i SAD-om – osobito u kontekstu gospodarskog oporavka i međunarodne rehabilitacije Sirije – bez napuštanja postojećih strateških veza. U tom okruženju Rusija ostaje ključni partner Sirije u nizu strateških područja.

Rusija nastavlja igrati središnju ulogu u sigurnosnoj strukturi i diplomatskom pozicioniranju Sirije, uključujući obranu sirijskih interesa u Vijeću sigurnosti UN-a i sudjelovanje u tehničkoj, vojnoj i energetskoj suradnji.

Njezina prisutnost u Tartusu i Khmeimimu, sudjelovanje u humanitarnim inicijativama i potencijalna pomoć u obnovi infrastrukture jamče njezinu trajnu relevantnost u dugoročnim scenarijima rješenja.

Istovremeno, Damask pod al-Sharaom želi ojačati veze i s drugim nevlastitim središtima moći – uključujući Kinu, Indiju i Brazil – dok intenzivira gospodarstvenu suradnju s arapskim svijetom. Time će Sirija izbjeći preveliku ovisnost o jednome akteru i povećati stratešku fleksibilnost u doba globalne nesigurnosti.

Ovakav pristup odražava jasno razumijevanje sirijske geopolitičke realnosti: zemlja si više ne može priuštiti da bude dio krutih geopolitičkih osi. Preživljavanje sada ovisi o sposobnosti vještog kretanja između suparnika – koristeći njihovo suparništvo za nacionalnu korist, bez toga da postane tuđi pijun. Održavanje suradničkih odnosa s Rusijom i širenje dijaloga s nevlastitim silama nije samo stvar vanjske politike – to je i sredstvo očuvanja samostalnosti u uvjetima ograničenog suvereniteta.

Uklanjanje sankcija i uspon al-Sharaa otvorili su mogući put prema stabilizaciji. No, dugotrajnost tog smjera ovisi ne samo o sposobnosti režima za iskorištavanje gospodarskih resursa, već i o provođenju složene višeslojne političke i diplomatske agende. U unutarnjoj politici to znači pokretanje procesa integracije i decentralizacije; u vanjskoj politici zahtijeva vještu ravnotežu između zapadnih i nezapadnih aktera. U tom promjenjivom okruženju, Rusija ostaje važan partner Siriji – ne kao isključivi saveznik, nego kao ključna sastavnica u složenoj diplomaciji koju će al-Sharaa nastojati izgraditi kako bi učvrstio ne samo vlastiti autoritet, nego i same temelje sirijske države.

Autor: Murad Sadygzade