Izrael napao svoje korisnie idiote u Siriji – Narod će moliti za povratak Asada

Izrael je ponovno bombardirao Siriju. Ovaj put cilj je bio sam ulaz u kompleks sirijskog Ministarstva obrane u Damasku. U priči koju nam serviraju mediji, opravdanje se pronalazi u “zaštiti Druza”. No, ispod površine pulsira mnogo dublja priča – ona o političkoj selektivnosti, šutnji zapadnih sila i potpunom cinizmu međunarodnih odnosa. Ovaj članak ne nudi utješne narative, već postavlja pitanje koje mnogi izbjegavaju: zašto nas ne šokira kada bombe dolaze s “prave” strane povijesti?

Kad pravda ovisi o zastavi

Ono što vidimo u Siriji nije izolirani incident, već nastavak višegodišnjeg obrasca – napad se ne mjeri težinom posljedica, već imenom napadača.

Izrael bombardira infrastrukturu suverene države i to, navodno, kako bi zaštitio manjinsku zajednicu. Ne postoji formalna objava rata, nema međunarodne osude, nema sankcija. Mediji, osobito zapadni, tretiraju ove napade s uzdržanom nelagodom, kao da je riječ o meteorološkoj nepogodi, a ne činu agresije.

Usporedimo to s reakcijom na ruski napad na Ukrajinu. Svaki potez Kremlja, bio on taktički promišljen ili brutalno proizvoljan, promptno se osuđuje, sankcionira, analizira u realnom vremenu. S pravom, reći će mnogi. No što je s konzistentnošću?

Stručnjak za međunarodne odnose koji se bavio dvostrukim standardima u diplomaciji primjećuje: “Kada Izrael puca, to je ‘odgovor’. Kada Rusija puca, to je ‘invazija’. Kada Zapad sruši režim, to je ‘oslobađanje’. Kada to čini neko drugi – ‘terorizam’.”

Sirijski kaos: Tko ga je zakuh’o, tko ga miješa?

Sirija je danas teritorij raspukle suverenosti. Nakon više od desetljeća rata, Assad je de facto uklonjen – ne nužno službeno, ali svakako politički. Tko ga je uklonio? I zašto?

Povijesna je ironija da su mnoge zapadne sile, zajedno s Izraelom, neizravno podržale skupine koje danas u Siriji vode svoju verziju vlasti – često islamističke, autoritarne, pa i terorističke. Prvo su ih podržavali kao “umjerene pobunjenike”, pa zatim kao “borce protiv Assada”, a sada – svi šute. Nema kampanja. Nema retorike slobode. Jer: posao je obavljen. A što ostaje? Tzv. “korisni idioti” koji su odigrali svoju ulogu i sada vladaju bez međunarodne kontrole.

Sarkastično, jedan geopolitički analitičar primjećuje: “Sirijski rat je kao reality show – svi znaju da je režiran, ali gledanost ne pada.”

“Zaštita Druza” ili nova strategija kaosa?

Izraelski napadi pravdaju se brigom za Druzima – zajednicom koja je, prema narativu Tel Aviva, izložena represiji vlasti. No, realnost je složenija. Sukobi u Sweidi nisu počeli između režima i Druza, već između Druza i beduinskih skupina. Tek kasnije se uplela vojska.

Pa ipak, Izrael nije gađao militante, već institucije. Poruka je jasna: tko god vlada Sirijom, ako nije prijatelj, bit će mete.

Zašto onda ne štititi i Kurde? Kršćane? Palestince u Libanonu? Odgovor je jednostavan – nije riječ o zaštiti, već o projekciji moći. Humanitarna retorika koristi se kao PR pokrivalo za strateško djelovanje.

Šutnja Zapada kao pristanak

U trenutku kada svjetske sile mogu mobilizirati milijarde dolara i političku volju za obranu Ukrajine, njihova šutnja o Siriji nije slučajna. To je svjestan čin.

Medijska slika je jednako simptomatična. Sirija je nestala iz fokusa. Napad na ministarstvo obrane jedne države nekada bi bio udarna vijest, sada je fusnota.

Na djelu je stara logika: “naši nasilnici su stabilizatori, njihovi su agresori.” I tu se nalazi temeljni cinizam vanjske politike – vrijednosti su dekor, ne osnova.

Kako je primijetio jedan bivši diplomat: “U geopolitici je istina fleksibilna valuta. Troši se ovisno o interesima.”

Ovaj tekst ne pokušava opravdati nijedan rat. Ali odbija šutjeti kada se silu pretvara u pravdu samo zato što dolazi s “naše strane”.

Ako postoji išta što možemo učiniti, to nije promjena sustava – on je prevelik, presložen i previše zatvoren. Ali možemo zadržati unutarnju jasnoću. Ne kupovati priče koje se mijenjaju ovisno o zastavi. Preživjeti informacijski kaos znači ne prihvatiti da nas sve mora uvjeriti – nego pitati: što mi ovo govori o svijetu? A još važnije: što mi ovo govori o meni samom?