Od Nigerije do Sirije, kršćani i muslimani zajedno ginu dok korporacije i politički manipulatori zarađuju na teroru

Dok svijet raspravlja o vjeri i razlikama, isti scenarij ponavlja se od Nigerije do Sirije – obični ljudi, kršćani i muslimani, plaćaju životima ratove koji nisu njihovi. Iza bombi, izbjegličkih kolona i razorenih crkava ne stoji Bog, nego hladni račun profita. Vjerski sukobi su samo maska; pravi rat vodi se za naftu, oružje i moć.

Na površini, izgledaju stvari ovako: u Nigerija se pojavljuju skupine koje čine strašne zločine nad kršćanima – i javni diskurs brzo reagira. Ali duboko ispod te površine krije se drugi sloj: zemlja bogata resursima, ulagači koji žele stabilnost, profit i neometan pristup – i strukture moći koje pak etiketiraju problem kao “vjerski” ili “sukob civilizacija”. To je opasna zamjena stvarnog uzroka tragedije.

S druge strane, u Sirija imamo provjeren primjer gdje je međunarodni kapital – kroz kompaniju Lafarge S.A. – uplatio milijune dolara militantnim skupinama da bi operativno mogao nastaviti poslovanje usred rata.

U oba slučaja – Nigerija i Sirija – nema samo žrtve koje pate, nego i sustav koji omogućuje da se tragedija ponavlja.
I obični ljudi – sela, brakovi, djeca – gledaju kako im se životi rasipaju dok korporacije broje profit.

Kako korporativni mehanizmi funkcioniraju

Primjer Sirije ilustrira jedno jasno: Lafarge je od 2013. do 2014. godine sklopio aranžman s militantnim skupinama (uključujući Islamic State of Iraq and the Levant, ISIL) da plaća mjesečne doprinose, kupuje sirovine od njihovih dobavljača, koristi njihovu logistiku – sve kako bi tvornica cementa u sjevernoj Siriji mogla nastaviti raditi.

Taj aranžman nije marginalan – ukupni prihod tvornice bio je oko 70,3 milijuna dolara dok je dogovor bio na snazi. Ministère de la Justice+1
Slučajevi poput Lafarge-a izlaze u javnost i sudstvo, ali oni sugeriraju moćnu poruku: ratovi nisu samo geopolitički, nego i ekonomski projekti. Militantne grupe koje su prikazane kao “vjerske” lutke često funkcioniraju unutar mreže gdje profit, resursi i oružje imaju primat nad ideologijom.

Nigerija – resursi, nasilje i manipulacija narativa

Kod Nigerije je situacija slična, samo su akteri drukčije mješavine. Tamo postoje skupine poput Boko Haram ili Islamic State West Africa Province (ISWAP) koje teroriziraju regije kao što su Borno, Yobe i Adamawa.

Ali ono što rijetko se naglašava jest uloga međunarodnih kompanija, globalne potražnje za naftom, rudama, i mehanizama kontrole koridora resursa. U regijama poput Niger delta već desetljećima žive posljedice lošeg upravljanja resursima i neravnomjernog bogatstva – skupine koje se bune nisu spontano “vjerske”, nego često reagiraju na eksploataciju.

Ako jedan dio javnosti vidi “kršćane protiv muslimana”, ignorira se da je to samo površina – ispod leda je proces u kojem se resursi mobiliziraju, infrastruktura eksploatira, a lokalni ljudi ostaju izvan sustava. Narativ o vjerskom ratu savršeno odgovara onima koji žele prikriti glavni motiv: kontrolu nad resursima i profit iz konflikta.

Zapad, obavještajne službe i vojna konstrukcija konflikta

Treba napomenuti da nije riječ samo o korporacijama i militantima. U zoni Sahela (koja uključuje Nigeriju) i u Siriji vidljivi su utjecaji zapadnih vojnih, obavještajnih i financijskih instrumenata. U Sahelu je broj smrti u terorističkim napadima rastao gotovo deset puta od 2019. godine.

Također, u slučaju Lafarge-a dokumenti pokazuju da je tvornica bila korištena i kao kanal za obavještajno djelovanje, odnosno zapadne službe su ga koristile za praćenje ISIL-a. The Guardian

To znači da sukob nije samo lokalni – već globalni sustav ratovanja, gdje lokalne tragedije služe višim geopolitičkim i ekonomskim ciljevima. I obični ljudi plaćaju najvišu cijenu.

Emocija u pozadini statistike

Za trenutak zastanite i zamislite selo u Nigeriji, obitelj koja ide na misu ili molitvu, dječju školu koja je bombama pretvorena u ruševinu. Ili sirijsku obitelj, kršćansku ili muslimansku, koja bježi iz svog doma jer kontrolna točka pripada militantima koje financira onaj koji prodaje cement ili naftu. Te su priče iste. Samo se sceni mijenja pozornica.

I na tim pozornicama – ljudi umiru. Zato što netko negdje odlučuje da je profit važniji od života. Zato što se mi valjda naviknuli da tragedija dolazi u savezu s elementima panike – “vjerskog rata”, “terorizma”, “muslimana”, “kršćana”. Ali mnogi od tih termina su magla – da ne vidimo ono što je stvarno: strukturu moći koja trpi ljudsku štetu.

Manipulacija narativa

Čim političari danas govore o Nigeriji i kršćanima – treba pitati: govore li o pravim uzrocima? Ili o onome što je zgodno za izbore, za medije, za stvaranje “mi protiv njih”?

Čim kažu “muslimanski teroristi” bez da se progovori o tome tko i zašto stvara kaos u regiji, to nije poziv na pomoć – to je poticaj na mržnju i zamjena fokusa. Kad se ne pita za korporativnu odgovornost, za ulogu velikih sila, za financijske tokove – tada se pravda ne traži, nego maskira.

U slučaju Lafarge-a, kad tvornica nastavi raditi uz plaćanja militantima, tada nije riječ o slučajnosti – to je poslovni model sukoba. Kada političar priča o Nigeriji i izostane govor o resursima, geopolitičkim igrama i vojnim savezima – tada nije riječ o zaštiti žrtava, nego o prikrivanju onih koji profitiraju.

Za koga platiti račun?

Ako želimo ozbiljno stati uz obične ljude koji pate, moramo promijeniti pristup. Ne smije nam biti dovoljna retorika “zaštite vjere” i “osude terora”. Trebamo – istražiti, povezati, imenovati. Potrebna je analiza koja kaže: da, u Nigeriji postoje žrtve – ali one su gurnute u rat koji donosi nafta i profit. Da, u Siriji su kršćani i muslimani stradali – ali mnogi su stradali zato što je korporacija placala militantima i zato što je rat bio instrument interesa.

I najvažnije – trebamo tražiti odgovornost. Od političara, od korporacija, od globalnih sustava. Ne smijemo prihvatiti da je jedini neprijatelj “oni tamo” tj. Muslimani ili sl., dok imamo korporacije koje u stražnjim sobama pregovaraju s militantima kako bi “sigurnost” i “posao” mogli nastaviti.
Obični ljudi koji ginu nisu statistika. Oni su glas viška profitnih margina.

Svaki put kad preskočimo njihovu priču i prihvatimo skicu koju netko namjerno naslika – mi im sami dajemo lijek smrti.

Vrijeme je da dignemo glas. Ne za narod neke vjere. Ne za jednu stranu sukoba. Već za ljudskost koja pati. I za pravdu koju dugujemo žrtvama.

Pitanje za Marina Miletića

Reci nam što se nisi borio za kršćane u Siriji 2015. godine? Jer zato što je Izrael liječio teoriste koji su ih ubijali?