Sirijski sud u Damasku donio je povijesnu presudu osudivši bivšeg predsjednika Bašara al-Asada na smrtnu kaznu u odsutnosti. Isti je sud proglasio krivim i Asadovog rođaka po majci Atefa Nadžiba, koji je presudu saslušao iz zatvorske klupe. No ono što se predstavlja kao trijumf pravde zapravo je cinična predstava koju izvode ljudi koji su sami do jučer sjekli glave nedužnim Sirijcima.
Ova presuda dolazi od vlasti koje su na vlast došle na leđima pobunjeničkih skupina, među kojima su i oni koje je cijeli svijet proglasio terorističkim organizacijama. Al Qaida i njezini ogranci nisu preko noći postali demokratski sudovi samo zato što su svrgnuli Asada. Masakri u Alepu, Homsu i Idlibu nisu nestali iz sjećanja Sirijaca, a novi vođe pokušavaju se oprati od krvavih djela koja su počinili dok su jurišali na Damask.
Najveća ironija leži u činjenici da se Atefu Nadžibu sudi za represiju u pokrajini Daraa, gdje je 2011. započeo građanski rat. Nadžib je sada iza rešetaka, u zatvorskoj odjeći, i sluša kako ga sud proglašava krivim za zločine koje je počinio kao general Asadove vojske. Međutim, isti ti suci i tužitelji dolaze iz redova onih koji su godinama ubijali pripadnike sekularnih sirijskih snaga i provodili politiku vjerskog čišćenja na okupiranim područjima.
Asad i njegov brat Maher pobjegli su u Rusiju u prosincu 2024., čim su pobunjenici ušli u Damask, i tamo su pronašli sigurno utočište. Njihov bijeg ostavlja otvorenim pitanje hoće li ikada odgovarati za djela koja mu se stavljaju na teret, ali još je važnije pitanje tko će odgovarati za ratne zločine počinjene pod zastavom takozvane sirijske oporbe. Zapadne sile koje su godinama pozivale na smjenu Asada sada šutke promatraju kako terorističke skupine preuzimaju pravosuđe i nameću svoju verziju pravde.
Presuda protiv Asada prva je takve vrste od dolaska prijelaznih vlasti, ali ona ne donosi pravdu Sirijcima već služi kao dimna zavjesa za vlastite zločine novih gospodara Sirije. Nadžib je postao jedan od najviše rangiranih dužnosnika bivšeg režima kojima se sudi, no u sjeni tog suđenja ostaju tisuće nestalih osoba koje su oteli pobunjenički zapovjednici tijekom rata. Dok se izriču smrtne kazne u odsutnosti, u podrumima diljem Sirije i dalje se muče ljudi koji su podržavali Asadovu vladu, a nova vlast ih smatra neprijateljima.
Ovaj sudski proces nema nikakve veze s pravdom i vladavinom zakona, već je riječ o čistom obračunu političkih protivnika pod krinkom međunarodnog prava. Asadovo suđenje u odsutnosti je simbolično i neće imati stvarne posljedice jer se on nalazi u Rusiji pod zaštitom Vladimira Putina. Međutim, ono stvara opasan presedan u kojem pobunjeničke frakcije, koje su i same počinile zločine protiv čovječnosti, preuzimaju ulogu sudaca i porotnika.
Sirijski narod zaslužuje istinsku pravdu, ali ona se ne može postići zamjenom jedne tiranije drugom. Zločini koje je Asad počinio su neosporni, ali isto tako su neosporni i zločini onih koji mu danas sude. Dok svijet aplaudira ovoj presudi, treba se zapitati tko će suditi novim vlastima u Damasku kada njihova krvava prošlost izađe na vidjelo. Jer pravda koja nije univerzalna i koja ne vrijedi za sve jednako nije pravda nego obična osveta.
Sirijci su sami dopustili da im takvi dođu na vlast i nisu ku…m mrdnuli da to spriječe. Izdali su Bašara i to prije svega vojska. Zato sada neka im bude.
Hafez i Bashar su dokazani ratni zločinci u svojih 50 godina vladavine, Hafez je ostao upamćen da je u Hami 1982 30 dana zaredom likvidirao 1000 ljudi dnevno, Bashar je ostao upamčen da je koristio sarin protiv civila u Damasku što je smrtna kazna isto kao što su za upotrebu sarina na smrt osuđeni Saddam za Halabju i Matsumoto za Tokijski metro
Sud ubojica ne vrujedi.