Rat u Siriji nije bio samo sukob vojski i teritorija — bio je i sukob nad sjećanjem, u kojem su muzeji postali strateški ciljevi.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Museum Management and Curatorship opisuje kako su sirijski arheolozi tijekom ljeta 2014. i 2015. iz muzeja u Deir ez-Zoru evakuirali oko 30.000 predmeta dok je gradu prijetilo zauzimanje od strane takozvane Islamske države. Grad na obali Eufrata, blizu iračke granice, bio je u tom trenutku jedan od najopasnijih mjesta na Bliskom istoku — do muzeja se moglo doći tek uskim i izrazito ranjivim koridorom koji ga je povezivao s vojnim aerodromom.
Autor studije je Maamoun Abdulkarim, profesor arheologije i povijesti na Sveučilištu u Sharjahu, koji je u to vrijeme kao glavni ravnatelj sirijske Uprave za antikvitete i muzeje (DGAM) vodio operaciju. Njegov zaključak nije romantičan: u ratu ne postoji savršen trenutak za djelovanje, a odgađanje odluke u potrazi za većom sigurnošću često je opasnije od samog rizika.
Deset tisuća lokaliteta i trideset pet muzeja
Sirija nema službenu procjenu broja arheološki značajnih nalazišta, ali njezina uprava za antikvitete vodi evidenciju o otprilike 10.000 lokaliteta — onih koji su iskopani ili prepoznati po vidljivim ostacima na površini. Kako velik dio zemlje nikada nije sustavno snimljen, realno je pretpostaviti da se brojka mjeri desecima tisuća. Prije izbijanja građanskog rata 2011. u zemlji su djelovala 35 arheološka muzeja.
Deir ez-Zor nije bio najveći među njima, ali je bio jedan od najvrjednijih. Njegove zbirke potjecale su s ključnih mezopotamskih lokaliteta — Halafa, Dura-Europosa i Marija — pa je evakuacija značila spašavanje materijalnih tragova civilizacija koje su oblikovale sam temelj pisane povijesti.
Abdulkarim u radu ne navodi točan broj predmeta opljačkanih tijekom rata koji je trajao gotovo desetljeće i pol, niti koliko je od 35 muzeja uspjelo sačuvati zbirke netaknutima. No ističe da je razdoblje nakon 2014., kada je ISIS proširio kontrolu na velike dijelove Sirije i Iraka, označilo presudnu točku — poklopilo se s padom Mosula, pljačkom njegova civilizacijskog muzeja i uništavanjem starina iz Ninive i Asirije.
Uvjeti se ne stvaraju u krizi
Tijekom njegova mandata na čelu DGAM-a od 2012. do 2017. spašeno je i na sigurne lokacije diljem Sirije prebačeno približno 300.000 muzejskih predmeta — velika većina ukupnih muzejskih zbirki u zemlji. Samo iz Deir ez-Zora evakuirano je oko 30.000 komada.
Iz Abdulkarimovih zaključaka izdvaja se nekoliko faktora koji su omogućili operaciju: kompetentno osoblje, funkcionalne institucije, precizni inventari i dokumentacija te kolege na terenu kojima se vjeruje. Novac i tehnologija, napominje, nisu uvijek najvrjedniji resurs u krizi — ponekad je to povjerenje među ljudima koji mogu donijeti ispravnu odluku kada za uobičajene procedure više nema vremena.
Njegova središnja poruka profesionalcima koji se bave zaštitom baštine u ratovima jest da upravljanje rizikom mora biti ugrađeno u svakodnevno upravljanje baštinom, a ne uvoditi se nakon što kriza već počne. Odnosi, dokumentacija, stručni kapaciteti i povjerenje potrebni za djelovanje u izvanrednim okolnostima grade se u mirnodopskim razdobljima i ne mogu se stvoriti preko noći.
Ono što ova studija ne rješava jest pitanje odgovornosti za ono što nije spašeno. Ako su sirijske vlasti još 2014. znale da ISIS sustavno uništava i preprodaje antikvitete, zašto međunarodne institucije za zaštitu kulturne baštine nisu ranije uspostavile operativne kanale za evakuaciju? Zašto je inicijativa prepuštena lokalnim arheolozima koji su riskirali živote u koridoru između muzeja i vojnog aerodroma?
Abdulkarim na kraju poručuje da spašavanje 30.000 predmeta nije bilo spašavanje 30.000 muzejskih komada, nego tisuća godina sjećanja koje je rat prijetio izbrisati. To je rečenica koju bi trebali pročitati svi koji o kulturnoj baštini govore kao o dekoru, a ne kao o infrastrukturi identiteta.