Najnovija istraživanja iz špilje Juukan 2 u zapadnoj Australiji otkrila su fosile tasmanskog vraga stare do 47.000 godina, što mijenja sliku o tome gdje su ti mesožderi nekoć živjeli.
Fosili su pronađeni u naslagama koje svjedoče o kontinuiranoj ljudskoj prisutnosti, a među njima se ističu donja čeljust stara između 6.900 i 7.300 godina te fragment pretkutnjaka star između 42.500 i 47.100 godina.
Ovo je prvi nedvojbeni dokaz da su tasmanski vragovi obitavali u regiji Pilbara, čime se popunjava praznina u dosadašnjem fosilnom zapisu.
Što otkrivaju tragovi zuba
Osim samih kostiju, istraživači su analizirali više od 8.000 životinjskih kostiju iz špilje. Na njih 1.000 pronašli su tragove žvakanja, a analiza 55 uzoraka pokazala je da barem deset ima udubine karakteristične upravo za tasmanske vragove.
Ti tragovi pojavljuju se u slojevima od prije posljednjeg ledenog maksimuma pa sve do holocena, što znači da su vragovi tisućama godina redovito krstarili tim područjem u potrazi za strvinama.
Pronađeno je i 263 fragmenta probavljenih kostiju koji su preveliki za manje mesojede poput kuna i mulgara, pa su istraživači zaključili da potječu od krupnog mesojeda sličnog tasmanskom vragu.
Ljudi i vragovi dijelili su prostor
Većina kostiju srednjih i velikih životinja u špilji donesena je i obrađena ljudskom rukom, dok su manje životinje uglavnom donosile sove. Tragovi žvakanja pojavljuju se upravo na većem materijalu povezanom s ljudima.
To otvara mogućnost da su ljudski kampovi tisućama godina bili predvidljiv izvor hrane za strvinare poput vragova.
Zanimljivo je da nema dokaza da su pronađeni fosili vragova bili obrađeni, kuhani ili pojedeni. Vjerojatnije je da su životinje ušle u špilju, hranile se strvinama i na kraju uginule na tom mjestu.
Nestanak i pitanje krivca
Tasmanski vragovi nestali su s australskog kopna prije otprilike 3.200 godina, nakon što su se dingoi proširili kontinentom. Dosad se smatralo da su dingoi istisnuli vragove kroz kompeticiju za plijen i strvine.
Novi nalazi upućuju na još jedan mogući scenarij: dingoi su mogli potisnuti vragove upravo s mjesta oko ljudskih kampova, gdje su ovi tisućama godina nalazili pouzdan izvor hrane.
Iako istraživači ne mogu dokazati da su dingoi izravno uzrokovali izumiranje, ovo otkriva dosad podcijenjen oblik kompeticije koji je mogao pridonijeti njihovu nestanku.
Što ovo znači za razumijevanje prošlosti
Špilja Juukan 2 postala je međunarodno značajna nakon što je 2020. teško oštećena miniranjem, unatoč tome što je riječ o lokalitetu od iznimne kulturne i arheološke vrijednosti za tradicionalne vlasnike Puutu Kunti Kurrama i Pinikura.
Njezine naslage čuvaju iznimno detaljan zapis o ljudima, životinjama i promjenama okoliša tijekom gotovo 47.000 godina.
Ovo otkriće ne samo da mijenja rasprostranjenost tasmanskog vraga u prapovijesti, već otvara i pitanje koliko su ljudske aktivnosti oblikovale sudbinu divljih vrsta daleko prije nego što smo to počeli smatrati modernim problemom.
Ako su ljudski kampovi tisućama godina bili ključan izvor hrane za strvinare, koliko je još vrsta nestalo upravo zato što je čovjek promijenio pravila igre u njihovu dvorištu?