Znanstvenici sa Scripps Institution of Oceanography razvili su metodu koja pečenjem keramike na temperaturi od 112°C može razlikovati autentične artefakte starije od tisuću godina od modernih krivotvorina.
Istraživački tim predvođen Yoavom Vakninom otkrio je da se magnetski potpis koji glina dobiva tijekom stoljeća može izbrisati tek zagrijavanjem iznad 112°C, dok se kod novijih predmeta taj signal gubi već na nižim temperaturama. Metoda, objavljena u časopisu PNAS 31. kolovoza, mogla bi postati ključni forenzički alat u borbi protiv ilegalne trgovine starinama koja godišnje vrijedi milijarde dolara.
Magnetski otisak kao potvrda starosti
Keramika pečena u pećima zadržava otisak Zemljina magnetskog polja iz trenutka nastanka. Veće čestice gline trajno zadržavaju smjer tog polja, stvarajući takozvani termoremanentni magnetizam. Manje čestice, međutim, s vremenom mijenjaju svoj magnetski signal pod utjecajem fluktuacija Zemljina polja – fenomen poznat kao viskozni remanentni magnetizam.
Upravo ta razlika omogućuje novu metodu. Viskozni magnetizam može se izbrisati ponovnim zagrijavanjem, a što je predmet mlađi, to je niža temperatura potrebna za brisanje. Tim je testirao predmete stare tisućama godina, suvenire iz jeruzalemskih trgovina i poznate krivotvorine, pekući ih na temperaturama od 50°C u porastu od 10 stupnjeva.
Računalna revolucija u arheologiji
Znanje o ovim magnetskim svojstvima postoji desetljećima, no tek je napredak računalne snage omogućio stvaranje mikromagnetskih modela koji su potvrdili 112°C kao graničnu temperaturu. Koautorica Lisa Tauxe ističe da metoda dolazi u pravi čas – krivotvorine su postale endemski problem u Izraelu, Kini, Meksiku i gotovo svim regijama s arheološkim nalazištima.
Vaknin posebno ističe slučaj nedavnog suđenja u Izraelu gdje je prodaja krivotvorenih artefakata propala upravo zbog nedostatka uvjerljivih dokaza. Nova metoda mogla bi popuniti tu prazninu i postati standardni dokaz na sudovima koji se bave krivotvorinama umjetnina.
Pitanje koje ostaje otvoreno
Iako metoda obećava revoluciju u autentifikaciji, postavlja se pitanje tko će je kontrolirati i hoće li biti dostupna svim muzejima podjednako. U svijetu gdje se krivotvorine sve više izrađuju uz pomoć napredne tehnologije, svaka nova metoda zaštite gotovo odmah postaje predmet proučavanja onih koji je žele zaobići. Hoće li ova tehnika dugoročno zaštititi kulturnu baštinu ili će samo podići letvicu za vještije krivotvoritelje, ostaje otvoreno pitanje.
Istraživači već najavljuju primjenu metode na artefakte sporne autentičnosti u muzejima diljem svijeta, a sudovi bi uskoro mogli dobiti novi znanstveni temelj za presude u slučajevima trgovine starinama.