Studija američkog nacionalnog instituta za standarde pokazuje da forenzičari za identifikaciju lica trebaju tek jedan ili dva detalja — ali i da ta sposobnost dolazi s ograničenjima koja se u sudnici lako zanemare.
Istraživački tim predvođen Carinom Hahn s Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (NIST) proveo je eksperiment u kojem su stručnjaci za prepoznavanje lica dobili dvije slične fotografije i treće, skriveno lice. Zadatak je bio pogoditi koje se od dva vidljiva lica podudara sa skrivenim, uz što manje otkrivenih detalja. Značajke su otkrivali jednu po jednu.
Točnost je u prosjeku premašila 90 posto, a stručnjaci su pogodili identitet nakon što su vidjeli samo jednu ili dvije značajke. Najviše su im pomogli uši i čelo, najmanje vrat i brada.
Uši kao prvi izbor, čelo kao najbolji trag
Iako su uši bile najčešće birana značajka, ostale regije nisu birali prema njihovoj stvarnoj korisnosti. Čelo je rijetko traženo, ali je davalo najbolje rezultate. Kada nisu tražili uši, ispitanici su se prilagođavali i birali značajku koja se najviše razlikovala između dva lica.
Hahn ističe da je najviše iznenadila upravo ta prilagodljivost. „Stručnjaci imaju zapanjujuću sposobnost prilagoditi strategiju licu pred sobom, umjesto da primjenjuju jedno fiksno pravilo”, navodi. Kombinacija oslanjanja na dokazano korisne značajke poput ušiju i prilagodbe kad zatreba dosad nije bila dokumentirana.
Autori sami upozoravaju da rezultati ne odražavaju stvarnu točnost u terenskim uvjetima. Eksperiment je bio umjetno postavljen, a analizirane fotografije uglavnom su prikazivale osobe bijele i istočnoazijske rase, pa se nalazi ne moraju prenijeti na druge skupine slika.
Pitanje koje studija nije postavila
Ovdje se otvara ono što istraživanje ostavlja po strani: ako stručnjak u kontroliranom laboratoriju pogodi lice iz jednog detalja, koliko je takvo svjedočenje vrijedno pred sudom, gdje slika može biti mutna, snimljena iz kuta i pod lošim svjetlom? Studija mjeri sposobnost, ali ne mjeri cijenu pogreške. A upravo pogreška u sudnici znači nepravedno osuđenu osobu.
Nalazi su korisni za obuku budućih vještaka i za poboljšanje algoritama za prepoznavanje lica. No algoritmi i ljudska procjena sve se više koriste kao dokaz, a nadzor nad njima ostaje slab. Tko provjerava metodu kojom je vještak došao do zaključka? Je li obrana imala pristup istoj razini informacija?
Ovo nije prvi put da znanost o prepoznavanju lica ulazi u pravni prostor bez jasnih pravila. Ranija istraživanja već su pokazala da svjedoci i stručnjaci griješe na sustavan način, posebno kod osoba druge rase. Studija NIST-a tome dodaje novi sloj: čak i vrhunski stručnjaci grade odluku na djeliću informacije. To je impresivno u laboratoriju, ali opasno ako se shvati kao jamstvo točnosti.
Praktična posljedica je jasna. Prije nego što se bilo koji nalaz prepoznavanja lica prihvati kao dokaz, mora postojati neovisna provjera metode, dokumentiran postupak i mogućnost da ga druga strana ospori. Bez toga, 90 posto točnosti u kontroliranom pokusu ostaje brojka bez težine — i potencijalna zamka za pravosuđe koje se prema tehnologiji odnosi s previše povjerenja.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.