Znanstvenici u sklopu projekta SHIPs (2023.–2028.) pristupili su lukama s morske, a ne kopnene strane te otkrili da su brodovi sidrili u zaštićenim uvalama, na otvorenim obalama ili u dubljim vodama izvan luke. Takva praksa u potpunosti mijenja dosadašnje procjene kapaciteta luka u Cezareji, Terracini i Port-Vendresu. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Antiquity.
Četiri ključne sastavnice luke
Arheolozi se dugo muče s usporedbom luka jer ne postoji standardizirani način mjerenja trgovačkog kapaciteta u tako različitim okruženjima. Brojanje samo formalnog lučkog bazena grubo podcjenjuje koliko je brodova luka zapravo mogla primiti. Projekt SHIPs promatra luke kao cjelovite radne sustave i koristi četverodijelni okvir za njihovo proučavanje.
Prva sastavnica su tehnike privezivanja. Istraživači su kombinirali fizičke dokaze s povijesnim zapisima, proučavajući sačuvane užad, prstenove za privez i kamene stupove te ih uspoređivali s fotografijama jedrenjaka iz 19. stoljeća. Fotografije su otkrile kako su brodovi bili raspoređeni u luci i pomogle testirati čvrstoću drevnih lučkih struktura.
Druga sastavnica su gaz i dubine. Kako bi utvrdili može li luka primiti velike trgovačke brodove, tim je rekonstruirao nekadašnju dubinu vode bušenjem geoloških uzoraka jezgre u potrazi za drevnim slojevima gline koji označavaju izvorno lučko dno. Tu su dubinu zatim usporedili s gazom antičkih trgovačkih brodova.
Nove tehnologije, stari tragovi
Za mapiranje obale i luka korišten je lidar za inicijalne preglede krajolika, otkrivajući zidove i strukture zakopane pod zemljom bez iskopavanja. Uz to su pregledani stari arhivi, povijesne fotografije i katastarski planovi. Za potpuno potopljena područja luke koriste se specijalizirani brodovi sa sonarom za bočno skeniranje, profilera koji skeniraju ispod blata i detektori metala za lociranje drevnih olupina i rasutog tereta.
Istraživanja su pokazala da se kapacitet i raspored luka u izraelskoj Cezareji i francuskom Port-Vendresu protežu daleko izvan tradicionalno prihvaćenih granica. U talijanskoj Terracini dokazi upućuju na postupno nakupljanje tla i blata koje je preoblikovalo sidrišne zone, dovodeći u pitanje starije, fiksne rekonstrukcije drevnih lučkih krajolika.
Iskopavanjem pristaništa u Tiberijasu na Galilejskom moru utvrđeno je da je drevni podvodni beton ostao u uporabi mnogo dulje nego što se pretpostavljalo. Središte je funkcioniralo od kasnog prvog stoljeća prije Krista do drugog stoljeća poslije Krista te se nastavilo koristiti u bizantsko doba.
Zaštita podvodne baštine
Bolje mapiranje može pomoći u zaštiti krhke podvodne baštine, uključujući olupine brodova, i pomoći nadležnim tijelima u izradi točnijih rekonstrukcija drevnih trgovačkih luka. No postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: ako su antičke luke bile toliko veće i složenije nego što su kameni ostaci sugerirali, koliko su tek naša današnja lučka postrojenja ograničena uskim fokusom na formalnu infrastrukturu umjesto na cjelokupni prometni sustav?
Ovo istraživanje također pokazuje vrijednost interdisciplinarnog pristupa u kojem se povijesni zapisi, geologija i suvremena tehnologija spajaju u jedinstvenu sliku. Umjesto oslanjanja isključivo na vidljive ostatke, arheologija sve više gleda ispod površine — doslovno i u prenesenom smislu. Podaci o drevnim lukama tako postaju pouzdaniji temelj za razumijevanje trgovine, ali i za planiranje zaštite baštine koja je još uvijek skrivena pod morem i zemljom.
To bi i slep video.
Ali veličina sadašnje civilizacije se postiže i umanjenjem prethodnih.