Dok su strane sile stoljećima gazile bosansko-hercegovačku zemlju, narod je uvijek nalazio svoje zaštitnike među onima koji nisu pristajali na koljena. Mijat Tomić, hajduk iz Gornjeg Brišnika, postao je živa legenda upravo zato što je odbio prihvatiti da stranac vlada njegovom sudbinom. Njegova priča nije samo povijesna uspomena, nego gorko zrcalo današnjice.
Kad je duvanjski kadija Suzica preoteo Mijatu livadu Jabuku, nije se radilo samo o krađi zemlje. Radilo se o bezakonju koje je turski sustav nametao svakom katoliku ili bosansko-hercegovačkom Hrvatu koji je imao hrabrosti reći ne. Mijat Tomić nije čekao da mu netko drugi riješi problem. Uzeo je pušku i sablju te otišao u Vran planinu. Tamo se oko njega okupilo četrdesetak odvažnih ljudi, a među prvima je bio njegov sestrić Mali Marijan. Zanimljivo je da su u Mijatovoj družini bili i rimokatolici i pravoslavci i muslimani. Svi ti ljudi, bez obzira na vjeru, stali su na jednu stranu. Na stranu pravde protiv stranog tlačenja.
Dvadeset godina je Mijat Tomić hajdukovao po hercegovačkim planinama. Njegovo ime postalo je sinonim za otpor. Narod ga je čuvao kao zjenicu oka, a on je narodu vraćao gradnjom česmi putnicima i prolaznicima. U selu Repovcima kod Konjica Mijat je sa svojom družinom doveo vodu s Lisinja. Čak je i zimu provodio kod svog pobratima Džafer bega Kopčića, što svjedoči da poštenje i čovječnost nisu imali vjerske granice. Tada su ljudi znali tko im je prijatelj, a tko neprijatelj. Nije bilo dvojbe na čijoj je strani istina.
Danas je situacija posve drugačija. Da je Mijat Tomić živ u dvadeset prvom stoljeću, bio bi potpuno usamljen. Nije zato što nema nepravde. Naprotiv, stranog tlačenja ima više nego ikad, samo što ono danas dolazi u elegantnim odijelima i s politički korektnim rječnikom. Mijat bi bio usamljen zato što strane okupatore više ne služe samo plaćenici izvana, nego domaći izdajnici. Ljudi koji govore istim jezikom, koji su kršteni ili obrezani na istim izvorima, koji su jeli isti kruh, ali su prodali svoju dušu za stranu plaću i strane titule. Upravo o takvim hrvatskim izdajnicima koji priželjkuju rat u Bosni i Hercegovini govori se i u drugim analizama.
Kobna izdaja koja je stigla Mijata Tomića nije došla od Turaka. Nije ga ubio osmanski vojnik u otvorenoj borbi. Ubio ga je njegov trostruki kum Ilija Bobovac iz Doljana kod Jablanice. Bobovac je na Ilindan pozvao Mijata u goste, a na tavan svoje kuće sakrio je žandare. Mijatova kuma, Bobovčeva žena, krvavim je rupcem signalizirala opasnost, ali Mijat je vjerovao svojim pancirima. Rekao je: “Kumo, ne boj se, ne može me sablja presicati nit puška probijati jer je na meni sedam pancira, samo me može probiti zrno kositra.” Klišanin Arap čuo je to, otkinuo pucu s prsiju i napunio pušku zrnom kositra.
Kad je Mijat nazdravljao Bobovcu Iliji i počeo piti vino iz čaše, ukazala mu se jabučica pod vratom gdje se kopčaju panciri. Tu ga je Arap pogodio. I dok je Mijat umirao na njivi Pošćeci pod Sovićkim vratima, dok mu je krv natapala hercegovačku zemlju, izdajnik Bobovac je već brojao srebrnjake. Fra Filip Grabovac je zapisao da je lakomost za blagom i za gospodstvom izdala Mijata, i da lakomost izdaje podjarmljeni narod. Te su riječi danas istinitije nego ikad jer su se izdajnici umnožili poput skakavaca. Danas neki novi fratri ne služe istini, nego šire sukobe.
Mali Marijan je Mijatovo tijelo nosio do njive Pošćeci. Tu je harambaša izdahnuo, tu počiva do današnjeg dana. Marijan je s ostalim hajducima osvetio Mijatovu smrt, ali ga je vlast kasnije uhvatila i odvela u Sarajevo gdje mu se svaki trag gubi. Danas nema Marijana koji bi osvetio izdane interese naroda. Danas izdajice hodaju slobodno i prodaju zemlju strancima. Dok je Mijat Tomić imao narod koji ga je čuvao i skrivao njegove konake, današnji branitelji pravde ostaju sami. O pritisku na domoljube i domaćoj petoj koloni sa stranim razbojnicima svjedoče i recentni događaji.
Mijatova pećina još uvijek postoji na Vran planini. Narod ga nije zaboravio jer se poštenje i hrabrost ne zaboravljaju. Ali poštenje je danas postalo roba koja se više ne traži. Hrabrost se ismijava, a izdaja se nagrađuje visokim foteljama i mirovinama koje su Mijatu i njegovim hajducima bile nezamislive. Oni su živjeli od onoga što bi oduzeli Turcima, a umirali su s pjesmom na usnama i pogledom uprtim u slobodu.
Ilija Bobovac nije bio iznimka. On je bio uzor. Uzor svima onima koji će kasnije, pa sve do današnjeg dana, prodavati svoj narod za trenutačnu korist. Razlika je samo u tome što se danas ne prodaje za srebrnjake nego za eure, za titule, za povlastice koje strane sile dijele svojim poslušnicima. Poslovica koja kaže “tko te pita za Mijatove konake” pita se danas onima koji još uvijek čuvaju istinu. Neka se zna gdje su Mijatovi konaci i danas. Tamo gdje poštenje ima cijenu. A tamo gdje poštenje nema cijenu, tamo su konaci današnjih izdajnika, toplo namješteni i dobro plaćeni.
Mijat Tomić nije ubijen zato što je bio slab. Ubijen je zato što je vjerovao kumstvu koje je za njega bilo sveto, a za Bobovca je bilo samo sredstvo za izdaju. Današnja Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija prepune su Bobovaca. Ljudi koji se kunu u domovinu dok joj potkopavaju temelje. Ljudi koji su spremni pozvati vas za svoj stol, isto onako kako je Bobovac pozvao Mijata, samo da bi vas s leđa udarili stranim oružjem. Zato nema više Mijata. Zato danas nema harambaša koji bi poveli narod u borbu. Jer izdajica je previše, a hrabrih premalo. I zato Mijat Tomić, da je danas živ, ne bi imao kome vjerovati. Ne bi imao jatake. Ne bi imao kumove. Bio bi sam kao prst na svojoj Vran planini, okružen vukovima koji su nekad bili njegovi ljudi.
#### BLOKIRAN: KABIRI TROL #####
in vino veritas: da, zalosno je sto izdaja
nikad ne dolazi od neprijatelja – amen;)
Na postavljeni post se more kako je već tko upućen u istinito no ovaj navod je Božja istina…….. Svi ti ljudi, bez obzira na vjeru, stali su na jednu stranu. Na stranu pravde ……….tako će biti ko ostane kad frekvencije odrade svoje…….di mjerni instrument za 7,83 Hz u Tomsku-Rusija daje prikaze live………pa sretno ……lp( gle Tom……….ić…..nema slučajno)
Pa, ovdje se vidi da postoje samo dobri i loši ljudi i lokalno i globalno, koje god vjere i naroda bili! Da, ne sviđa mi se ovo današnje društvo jer odmakli je daleko od normale i normalnih i pozitivnih društvenih vrijednosti koje u svojoj srži sadrži većina vjera osim izabranih kabalista. Ne volim kad netko upire prstom na pad kršćanske Europe i veliča muslimansku vjeru, a sami su si ubili jednog vizionara i dobrotvora za moje poimanje-Gadafija. Kako su nasjeli i napravili arapsko proljeće pobunjeni novcem kabalista, pobili u svom okruženju kršćane i još u hordama krenuli u tu kršćansku EU koja ih je primila i zbrinula ih da bi sad po njoj radili nerede i silovali žene i to nam se ovdje plasira kao uzorna vjera. Osim toga zašto onda muslimanske zemlje ne primaju svoje ugrožene muslimane, zašto nitko ne pomaže svojima u Gazi i Zapadnoj obali, Iranu, nego… Čitaj više »
E malo je Mijata danas.. neka mu je čast i slava.
.
Dok god su ljudi robovi “religioznih” ideologija,
političkih ideologija,
društvenih ideologija = u zatvoru svoga uma – mira nema.
Samo probuđeni ljudski rod spas je ljudskog roda.
Definitivno, najbolji članak ovdje ikada objavljen. Svake hvale vrijedan.
Stan’te turci, ne kosite mi livadu,
livada je moja djedovina.
Dok je Mije i na Miji glava,
kroz otkose proniknut će trava.
Lijep pozdrav Saša i svako dobro.
Nije ništa novo da nam leđa okrenu ili nas izdaju najbliži. Šta onda očekivati od nekog ko nam nije ništa? A nekad život tako namesti, pa nam pre pomogne neko koga i ne poznajemo dobro i ne očekujemo pomoć od njega. Ko je čovek čovek je, bez obzira na veru i nacionalnu pripadnost. Verujem da i danas postoji Mijat kod Srba, Hrvata i Muslimana, ali da budem iskrena ne vredi se žrtvovati.
PS Za redakciju Da li možete da napišete jedan tekst o Edinu Avdiću?
Sve će nas izgaziti tuđa čizma. To nam je valjda sudbina na ovim prostorima. Kojekakvih kumova Vujica, Brankovića, … Žao mi je plemenitog dinarskog čoveka, te endemske i biblijske vrste, koji će se odupreti i svemu i svakome ko stane spram njega, ali taj sudbinski nož u leđa od onih kojima bezrezervno veruje, na tu pogan odgovora nema jer su dušmani tu pakost dobro izučili
Promatrate li dječja lica kad ona stignu svježa sa samoga izvora života, vidjet ćete na njima neko ozračje koje se nemože imenovati – ono je bezimeno, neodređeno je. Dijete je živo. Nemože se odrediti njegovu živost, ali ona je tu, može se osjetiti. Tako je prisutna da je nemoguće nezamijetiti je, koliko god da ste slijepi. Ona je sviježa. Tu svježinu oko djeteta možete namirisati. No taj miris polako nestaje. I ako na nesreću dijete postane uspješno i slavno – ako postane predsjednik, premijer, papa – tada isto to dijete počne smrdjeti. Došlo je nevjerojatno namirisano, nemjerljivo, neodređeno, bez imena. Gledate mu oči, nema ništa dubljega od očiju djeteta. Njegove su oči provalija bez dna. Na žalost, njegove će oči uskoro postati samo umjetne tvorevine jer će ih društvo uništiti. Zbog brojnih slojeva ograničavanja ta dubina, ta neobična dubina nestala je već davno prije. A to je bilo djetetovo originalno… Čitaj više »
Tužna i isitinita priča.
Slava Mijatu!
Hvala Bogu, postoje i danas direktni potomci.
Mnogi ne žele čuti Istinu jer ne žele da im iluzije budu uništene.
Koliko je za žaliti, toliko prestrašno, toliko je opasno što su od ljudskih umova uradile indokrinacije.
Interesantan tekst … Mijat Tomić i ako je bio katolik i ako je za Ilindan pozvan kod kuma na slavu ne znači da je Hrvat?!
Sto bi Karadordje rekao “Svako svoga kuma ima”.